Kazivanje o Sabi
Kazivanje o Sabi

Kazivanje o Sabi

Uzvišeni Allah kaže:

Stanovnici Sabe imali su dokaz u mjestu u kome su živjeli: vrtove, zdesna i slijeva. „Jedite hranu Gospodara svoga i budite Mu zahvalni; kakav divan kraj i Gospodar koji mnogo prašta!“ Ali oni su nezahvalni postali, pa smo na njih poplavu pustili, popuštanjem brana nastalu, i zamijenili im njihove vrtove drugim vrtovima sa plodovima gorkim i tamariskom i neznatnim lotosom divljim. Kaznili smo ih tako zato što su bili nezahvalni, a da li Mi kažnjavamo ikoga drugog do nevjernika, nezahvalnika?! A između njih i gradova koje smo blagoslovili izgradili smo bili naselja povezana i odredili im potrebnu udaljenost. „Putujte kroz njih i po noći i po danu, sigurni!“ Ali oni rekoše: „Gospodaru naš, učini veće rastojanje prilikom putovanja naših!“ – i ogriješiše se prema sebi, i Mi učinismo da se o njima samo priča, a njih kud koje raselili smo. To su, zaista, pouke za svakog strpljivog i zahvalnog. (Kur'an, XXXIV:15-19.)

Stanovnici Sabe su zamijenili uputu stranputicom i poklonili se pred Suncem umjesto pred Uzvišenim Allahom, što se dogodilo u razdoblju Belkise i njenih predaka i što je nastavljeno sve dok Allah nije na njih poslao poplavu popuštanjem brane. Uzvišeni Allah kaže: „Ali oni su nezahvalni postali, pa smo na njih poplavu pustili, popuštanjem brana nastalu…“

Brana u Ma'rebu je bila izgrađena da zadrži vodu u dolini izmedu dvije velike planine, pa kada je voda porasla, narod je počeo da sadi voćnjake i razno povrće. Također, kaže se da je graditelj brane bio Sebe’ ibn Ja'reb, koji je promijenio smjer vodotoka kroz sedamdeset dolina, natjeravši vodu u nju. Pored toga, on je izveo vodu iz trideset vrela i jama, ali je umro prije nego što je to završio. Zato je to dovršio himjerski narod, a pokrivalo je površinu od jedne kvadratne milje. Tako su živjeli u sreći i izobilju. Katade i drugi su kazali: „Žena bi išla ispod drveća, noseći na glavi korpu za branje voća, a plodovi su sami padali i punili je, bez ikakvog truda i branja, tako ih je mnogo bilo i tako su bili zreli.“ I kazali su da je vazduh, koji su udisali, bio tako čist i svjež da ni komaraca, ni buha nije bilo u njihovoj zemlji. Uzvišeni Allah kaže: „Stanovnici Sabe imali su dokaz u mjestu u kome su živjeli: vrtove, zdesna i slijeva. ‘Jedite hranu Gospodara svoga i budite Mu zahvalni; kakav divan kraj i Gospodar koji mnogo prašta!'“ I kaže: „Ako budete zahvalni, Ja ću vam, zacijelo, još više dati; budete li nezahvalni, kazna Moja doista će stroga biti.“ (Kur'an, XIV:7.)

I, kada su oni počeli obožavati druge, umjesto Svemogućeg Allaha i osiono se ponašati prema Njegovoj milosti, zatražili su od Njega, da razdaljine tokom njihovih putovanja budu duže – a rastojanja među njima su bila lahka, zbog čega su putovali bezbjedno, i noću i danju. Tako su zatražili da se ono što je dobro zamijeni onim što je loše. Zbog toga su bili lišeni velikog blagoslova i obilne milosti, njihova zemlja je uništena, a oni su se razišli posvuda. Svakako, nije cijeli narod Sabe otišao iz Jemena nakon rušenja brane, već je većina tamo ostala. Samo je narod brane (Ma'reb) otišao i raširio se po Zemlji.

Mnogi učenjaci kažu da je Uzvišeni Allah poslao miševe ili pacove na temelje brane i, kada to oni primijetiše, doniješe mačke da ih pojedu, ali je sve bilo uzalud. Temelji su oslabili i, konačno, brana je popustila, pa je voda sve potopila. Njihova lijepa stabla voća su zamijenjena, kako Uzvišeni Allah kaže, u manje vrijedna: „… i zamijenili im njihove vrtove drugim vrtovima sa plodovima gorkim i tamariskom i neznatnim lotosom divljim“, od kojeg su dobijali samo sitne lotosove plodove, koji su neznatni u odnosu na bezbrojne bodlje koje imaju. Uzvišeni Allah kaže: „Kaznili smo ih tako zato što su bili nezahvalni, a da li Mi kažnjavamo ikoga drugog do nevjernika, nezahvalnika?!“, tj. Mi oštrom kaznom kažnjavamo samo one koji u Nas ne vjeruju, protivrječe Našim poslanicima, ne slušaju Naše naredbe i prelaze Naše granice.

 

 

Izvor: Hafiz Ibn Kesir, Priče iz Kur'ana, Ilum, Bužim, 2007., prijevod sa engleskog: prof. Adnan Hafizović, str. 77-83.