U maloj državi zvanoj porodica strah članova porodice može biti dvojake prirode. Neki članovi porodice boje se svoga grijeha, a neki drugi boje se svoga oca. Tamo gdje je prisutan strah od grijeha, nema neosnovanih strahova. Tu je kolijevka najboljeg odgoja, tu u dječijoj psihi rastu cvjetovi spoznaje odgovornosti, jedan iza drugog šire svoje latice i tu se djeca od samog početka navikavaju na poštenje i ispravno djelovanje. Članovi ovakve porodice posjeduju potpunu sigurnost da ukoliko ne krše tuđa prava i ne zapadnu u grijehe i neispravnost, na njih neće biti učinjen ni najmanji nasrtaj. Kod svojih roditelja takva djeca su trajno cijenjena i voljena. Članovi ovakve porodice dobro su shvatili značenje one izreke: “Onaj ko je čistog računa – ne plaši se obračuna.” U takvom okruženju djeca razumiju da se treba plašiti samo svojih grijeha i loših postupaka te ničega više.
U takvim uvjetima otac posjeduje nedvojbeni autoritet i on je blag i popustljiv, a djeca će se bojati ispravne i pravične kazne zbog grijeha te neće činiti loša djela.
Onaj koji kažnjava i nagrađuje treba biti uvjeren u načela i treba slušati glas svoje savjesti te presuđivati bez gorljivosti. Istovremeno treba prema djeci biti blag, ali ne u smislu da sebe prikaže jadnim i slabašnim, već da se ispoljava kao čovjek koji posjeduje uobičajenu ljudsku milost, koja će biti u granicama zakona, pa da, kao takav, može biti poštovan od strane društva i države.[1]
Odgajatelj će istaći karakter te pokazati da on nije neko ko kažnjava, već da je poput posebnog policajca koji ima dužnost da provede zakone pravde. Djeca će ovo dobro razumjeti. U ovom slučaju čak i ako bude kažnjavanja, djeca će shvatiti da ono dolazi sa emotivne razine i da ne izlazi iz ljudskih okvira. Na ovaj način sama kazna doživjet će se nepristranom.[2]
Tamo gdje bude prisutan strah od oca, od grubog i surovog oca, od oca koji samo traži izgovor da bi kažnjavao, od oca koji bezrazložno vrijeđa i koji djecu bez povoda tuče, koji za najmanje prestupe daje velike kazne, od oca koji svoje vanjske nedaće iskaljuje na nevinoj djeci, koji svoje poslovne i društvene poraze i promašaje pretvara u zlostavljanje djece – u takvoj porodici poštenje i odgovornost neće biti prisutni te tu pojam vrline i morala neće stanovati. Djeci je u takvom porodičnom okruženju važno samo držati oca zadovoljnim i biti siguran od njegovog zla.
I naučno i pedagoški je dokazano da u današnjem svijetu udaranje djece i nanošenje tjelesnih povreda, s ciljem odgoja ili kažnjavanja, nije ispravno. Gotovo u svim savremenim zemljama ovakvo postupanje je dokinuto i zabranjeno. Roditeljima u porodičnom okruženju i učiteljima u školi naređuje se da isključe udaranje djece, a pogotovo fizičko uznemiravanje i nanošenje boli.
Islam zabranjuje tjelesno kažnjavanje djece
Neki ljudi misle da je zabrana udaranja djece na snazi tek danas, u savremenom svijetu, i da samo današnji svijet zabranjuje udaranje djece. Radi ispravljanja rečene pogreške, reći ću vam da ta zabrana ima svoje davnašnje utemeljenje u islamu. Osim predaja koje zabranjuju udaranje djece, u minulim stoljećima islamski fakihi (pravni stručnjaci) su, u sklopu svojih zbirki fetvi za svakodnevno djelovanje muslimana, davali odgovarajuće proglase.
Neki čovjek je došao hazreti Aliju, mir neka je na njega, i požalio se na svoje dijete. Imam mu reče: Ne udaraj ga, nego ga odgajaj tako što ćeš se na njega naljutiti, ali pazi da tvoja ljutnja ne traje predugo![3]
Iz ove predaje vidimo da je hazreti Ali jasno zabranio tjelesnu kaznu, a umjesto nje je preporučio emocionalnu kaznu. Otac je jedino utočište i oslonac djetetu. Očeva ljutnja najveća je duhovna i mentalna kazna djetetu. Zato je kazao ocu: “Naljuti se na njega!” Međutim, odmah slijedi preporuka da to ne smije trajati dugo, jer ukoliko očeva ljutnja ostvari dubinski uticaj na duh djeteta, njena dugotrajnost bi u djetetu mogla izazvati duševni lom, a ako bude imala slab uticaj na djetetovu psihu, to bi u dužem vremenskom razdoblju u dječijoj psihi moglo izazvati osjećaj očeve bezvrijednosti, zbog čega bi očeva ljutnja i prijekor u budućnosti bili bezvrijedni.
Kažnjavanja koja se provode emotivnim i moralnim, umjesto materijalnim sredstvima, djelotvornija su. Kod ove vrste kazni, umjesto da dijete materijalno uskratimo, treba nastojati djelovati na djetetovu moralnu savjest, na njegovo srce, njegovu čast i ponos, jer ukoliko bilo kakva materijalna kažnjavanja i lišavanja ne budu povezana sa emocijama djeteta, ona neće polučiti valjan učinak.[4]
Hazreti Ali, mir neka je na njega, je kazao: Čovjek se opamećuje lijepim pristupom (edeb), a životinja samo batinama.[5]
Ovdje vam navodim i fetvu iz naučne risale Tevzihu-l-mesail, koja je na raspolaganju svim ljudima:
Otkupnina za šamar i tjelesno kažnjavanje
Pitanje br. 2816: Ako neko nekoga ošamari ili nečim drugim udari tako da mu lice pocrveni, onda mora za otkupninu platiti 1.5 šerijatskih miskala zlata, pri čemu svaki miskal vrijedi 18 nuhuda (zrna graška). Ako udareno mjesto poplavi, mora platiti 3 šerijatska miskala, a ako pocrni, onda 6 miskala zlata. Ukoliko neko nekoga udari po drugom mjestu i ukoliko pocrveni, poplavi ili pocrni, onda će platiti polovinu navedene količine zlata.
Pitanje br. 2820: Ukoliko pak dijete učini neki veliki grijeh, onda ga staratelj ili učitelj može kazniti uobičajenim batinama, ali svakako manjim od onih za koje se mora platiti šerijatski otkup.
Pitanje br. 2821: Ukoliko neko udari dijete tako da za taj čin slijedi obavezni šerijatski otkup, onda taj otkup pripada djetetu. Ako bi dijete umrlo, onda otkup ide njegovom zakonitom nasljedniku. Ukoliko bi pak otac toliko udarao dijete da ga usmrti, onda bi otkup išao drugim nasljednicima djeteta, a otac ne bi imao pravo na njega.
Iz navedena tri propisa slijedi zaključak da se dijete ne može tući. Ako otac, majka ili učitelj udare djetetu toliko jak šamar da mu obraz pocrveni, poplavi ili pocrni, to iziskuje otkupninu, a u slučaju kada dijete učini velik grijeh, postoji dozvola da se ono tuče u mjeri koja ne iziskuje otkup. Očevi i majke koji su svoju djecu u djetinjstvu toliko tukli da su bili obavezni dati otkupninu, obavezni su otkupninu dati djeci ili ih nagovoriti da im oproste. Isti propis važi i za učitelje ako su nekim slučajem udarali djecu u toku nastave.
Izvor: Muhammed Taqi Falsafi, DIJETE SA STANOVIŠTA NASLIJEĐA I ODGOJA, svezak 1., Fondacija Mulla Sadra u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2011., str. 307-309.