Autor: dr. Vera Vlahović-Palčevski
Klinička farmakologija relativno je mlada medicinska grana, koja se počela razvijati sredinom prošloga stoljeća burnim pronalaskom velikog broja lijekova. Kako nije široko zastupljena, javnost je možda nedovoljno upoznata s njenim mogućnostima i značenjem.
Svrha je kliničke farmakologije povezati temeljnu ili eksperimentalnu farmakologiju i kliničku medicinu, radi što sigurnijeg i učinkovitijeg liječenja lijekovima. Klinički farmakolog je liječnik, specijalist kliničke farmakologije ili druge kliničke grane medicine, s poslijediplomskim ili doktorskim usavršavanjem iz kliničke farmakologije.
Znanost o lijeku
Temeljna humana farmakologija je znanost o lijekovima koja primarno proučava molekularne mehanizme djelovanja lijekova, principe djelovanja molekula na stanice, tkiva, organe ili druge molekule, u laboratorijskim uvjetima.
Klinička ili „primijenjena“ farmakologija proučava učinke i primjenu lijekova u ljudi te mogućnosti kontroliranja bolesti lijekovima, tj. bavi se učincima lijekova u svakodnevnoj praksi.
U dijelu svojih aktivnosti te se dvije medicinske grane preklapaju, dok u drugom dijelu svaka ima svojih posebnosti. Iako se ne mogu strogo odvojiti aktivnosti temeljne i kliničke farmakologijije, radi jednostavnosti one su shematski prikazane odvojeno.
Shematski prikaz aktivnosti temeljne i kliničke farmakologije. Osjenčani dio prikazuje dio aktivnosti kojima se bave obje discipline.
Kako lijek liječi
Farmakologija stanica i tkiva proučava farmakodinamiku (mehanizam djelovanja) lijekova, farmakokinetiku (sudbinu lijeka u organizmu od njegovog ulaska do izlučivanja) i biokemijske procese na nivou stanice uzrokovane lijekom. Na istoj se razini proučavaju genetske različitosti u farmakodinamici/farmakokinetici lijeka. Farmakologija organa proučava farmakokinetiku i farmakodinamiku lijeka na razini organa ili organskih sustava te neželjene učinke lijekova i interakcije lijekova na istom nivou.
Klinička farmakologija čovjeka ili pojedinca, osim farmakokinetike i farmakodinamike lijeka, na jedinki proučava neželjene reakcije i interakcije lijekova, stvarnu primjenu lijeka u pojedinca, uključujući i propisivanje i praćenje liječenja lijekom. Prati kliničke aspekte toksičnih učinaka lijeka te fiziološke i psihološke čimbenike koji utječu na ishod liječenja (pridržavanje terapije).
Na nivou čitave populacije, klinička farmakologija ima zadatak osmisliti, organizirati i provoditi klinička ispitivanja lijekova, kao i farmakoepidemiološke studije, uključujući i praćenje potrošnje lijekova. Bavi se farmakovigilancijom (praćenje i proučavanje nuspojava lijekova), farmakoekonomikom (ekonomski učinci liječenja lijekom, isplativost lijeka) socijalnim čimbenicima koji utječu na liječenje (npr. dostupnost lijekova). Klinička farmakologija bavi se i politikom lijekova (zakoni, pravilnici, odobravanje lijekova itd.).
Teorija i praksa
Teorijska podloga i znanja stečena u eksperimentalnim, laboratorijskim uvjetima u okviru temeljne humane farmakologije, pokušavaju se preslikati ili primijeniti u praktičnoj medicini (translacijski procesi), koristeći uvriježene i prihvaćene metode (translacijske metode). Opažanja iz kliničke medicine vezana uz liječenje lijekovima, koja nisu detektirana ranije provedenim translacijskim postupcima, na isti se način, ali sada u obrnutom smjeru, nastoje objasniti.
S obzirom na različite razine u translacijskom procesu koje spadaju u domenu kliničke farmakologije, klinički farmakolozi mogu u svom radu biti angažirani na različitim poslovima i zadacima. Na gotovo svim nivoima pružaju usluge i pomoć pri svakodnevnom radu kliničarima, specijalistima drugih grana medicine u donošenju odluke o racionalnoj farmakoterapiji. Tako npr. u kliničkim laboratorijima klinički farmakolozi, koji se bave farmakogenetikom, proučavaju genetsku podlogu u različitim odgovorima pojedinih bolesnika na lijekove. U nekih bolesnika, unatoč primjerenom liječenju lijekom, on ne postiže odgovarajući učinak, kao u većine drugih bolesnika. Razlog može ležati u genetski uvjetovanom različitom metabolizmu lijeka. Za neke je pak lijekove potrebno pomno mjeriti njihovu razinu, koncentraciju u krvi da bi se postigli optimalni rezultati liječenja. U kliničko-farmakološkim se laboratorijima provodi testiranje osjetljivosti (alergije) na lijekove te se kod potvrđene alergije na lijek daju preporuke za liječenje drugim lijekom.
U klinikama, klinički farmakolozi imaju uglavnom savjetodavnu ulogu. Na konzilijarnim sastancima specijalistima drugih medicinskih grana oni pomažu riješiti farmakoterapijski problem u pojedinih bolesnika. Najčešći su farmakoterapijski problemi su neučinkovitost ili nuspojava lijeka. Vrlo je često uzrok oba problema interakcija između dva ili više lijekova, ili rezistencija na lijek. U farmakoterapijskim ambulantama klinički farmakolozi daju preporuke vezane uz uzimanje lijekova (npr.tijekom trudnoće i dojenja) ili usklađuju terapiju kod bolesnika koji uzimaju velik broj različitih lijekova.
Klinička ispitivanja
U farmaceutskoj industriji, zadaća je kliničkog farmakologa postaviti i osmisliti kliničko ispitivanje novog lijeka ili proširiti istraživanja već poznatog lijeka. Postupak kliničkog ispitivanja lijeka izuzetno je složen i osjetljiv jer uključuje prvu primjenu novog lijeka u ljudi. Osim dobrog poznavanja kliničke medicine i farmakologije, osoba zadužena za klinička ispitivanja mora dobro poznavati i zakonodavstvo s područja lijekova, kako nacionalno, tako i međunarodno, jer se klinička ispitivanja lijekova često provode u više različitih zemalja. Klinički farmakolog sudjeluje u praćenju i otkrivanju nuspojava lijekova te različitim regulatornim postupcima.
U akademskim institucijama klinički farmakolog provodi edukaciju studenata medicine i drugih srodnih zdravstvenih struka iz područja kliničke farmakologije, i to na preddiplomskom, diplomskom i poslijediplomskom nivou, kao i u trajnoj edukaciji zdravstvenog osoblja. Osim što prenosi znanja o najnovjim postignućima na području farmakoterapije, klinički farmakolog uči studente kritički ocjenjivati svaki novi lijek koji dolazi na tržište. Često su zaduženi za edukaciju laika o lijekovima koji se koriste u samoliječenju.
I ovdje se provode klinička ispitivanja lijekova te dodatna farmakoepidemiološka istraživanja. To podrazumijeva istraživanje učinaka lijekova na velikom broju ljudi, u stvarnom životu. Tako se doznaju pojedinosti o novim ili starim lijekovima, koje nisu mogle biti otkrivene u kliničkim ispitivanjima lijekova (učinak u skupina bolesnika koje nisu bile obuhvaćene kliničkim ispitivanjima lijekova, kao npr. trudnice; toksični učinci nakon slučajnog predoziranja). Farmakovigilancija je grana farmakoepidemiologije koja podrazumijeva skup aktivnosti vezanih uz otkrivanje, procjenu, razumijevanje, prevenciju i postupanje u slučaju nuspojava lijekova, kao i novih saznanja o škodljivosti primjene lijekova. Farmakoekonomika analizira ekonomske učinke uvođenja novog lijeka na tržište (procjena da li je veća cijena novog lijeka opravdana njegovim boljim učinkom).
S obzirom na sve navedene djelatnosti koje spadaju u domenu kliničke farmakologije, klinički su farmakolozi nerijetko angažirani u državnim tijelima koja donose odluke vezane uz lijekove, a koje su od nacionalne važnosti. Slično tome, članovi su povjerenstava za lijekove zdravstvenih ustanova koja donose odluke o lijekovima i liječenju na razini ustanove.
Izvor: Narodni zdravstveni list, dvomjesečnik za unapređenje zdravstvene kulture, god. LV, br. 650-651, Nastavni zavod za javno zdravstvo PGŽ u suradnji s HZJZ, Rijeka, ožujak-travanj 2013, str. 5-6.