Jedna kornjača, prava pričalica, ču dva lovca kako se dogovaraju da uhvate kornjaču odmah sljedećeg dana. Pošto su otišli kornjača zamoli dva sokola da joj pomognu pobjeći.
„Divne bijele ptice“, reče ona, „ako bi u svojim kljunovima držali svaki za jedan kraj užeta, ja bih se mogla ustima zakačiti za konopac te biste me vi tako mogli prenijeti na sigurno.“
„Dobra ideja“, rekoše sokoli, „ali da bi plan uspio moraš držati usta zatvorena i sve vrijeme ćutati.“ Kornjača se složi s tim te je sokoli ponesoše.
Kada ptice bijahu visoko na nebu zajedno s kornjačom, neki ljudi na zemlji ih vidješe pa prokomentiraše: „Pametnih li ptica! Smislile su kako da nose kornjaču!“ Ponosna, pričljiva kornjača zavapi: „To je bila moja ideja!“ I pade na zemlju.
Indijsko narodno predanje
Izvor: Zbirka hikaja tarikatskih prvaka, odabrali, preveli i komentar napisali: Samir Beglerović i Kenan Čemo, Samir Beglerović, Sarajevo, 2004, str. 41.