Autor: Ahmed Hanefi
Kako stariji, tako i mlađi islamski mufesiri iscrpno razrađujući kur'anske ajete, napisali su mnogobrojne tomove vrijednih djela iz oblasti tefsira, fikha i drugih islamskih disciplina. Razjašnjavajući ajete iz oblasti kosmologije u duhu jezičkih pravila i zakonitosti te na osnovu svojih saznanja i naučnih metoda istraživanja ove kur'anske oblasti, postigli su značajne i zahvalne rezultate, čija je vrijednost posebno u dokazivanju akaidskih osnova. Neki su čak otišli veoma daleko, kao što je Fahrur-Razi, ali su se svi i pored toga ograničili u tumačenju nebeskih tijela pojedinačno, na svaki ajet iz ove oblasti, ne povezujući ih sa drugim ajetima koji čine jednu cjelinu. Nijedan mufesir, koliko nam je poznato, starije ili mlađe generacije, nije pokušao da objedini ajete koji se odnose na jednu temu, kao što je npr. stvaranje nebesa, životinjskog ili biljnog svijeta da to područje zatim istraži i poveže i da izvuče zajedničke i pojedinačne elemente, kao što sadrži kur'anska kosmologija u ovoj mjeri u kojoj je to Allah, dš.š., htio da objavi.
To, međutim, nikako ne znači da su ovakvi pogledi islamskih mufesira plod nezainteresovanosti ili nemarnosti za ovu naučnu oblast, jer su mnogi, cio život posvetili izučavanju svoje vjere, uz nesumnjivo najiskrenija nastojanja. Među njima su se javljali veliki naučnici iz područja jezika, vjere, filozofije i dr., kroz mnoge periode islamske istorije. Razlog neupuštanja u takve pokušaje, zapravo, je u tome što komentar kosmoloških ajeta zahtijeva konkretno i široko znanje o nebeskim tijelima, što tadašnji komentatori, pa ni čovječanstvo tih stoljeća nisu posjedovali dok se nisu pojavili iscrpni rezultati savremenih naučnih istraživanja iz prošlog stoljeća koja su otkrila mnoge tajne materijalnog svijeta, što naši prethodnici nisu poznavali. Sigurno je, međutim, da su ih poznavali da bi se njima i koristili. Otuda oni u svojim komentarima ajeta o svemirskim fenomenima pribjegavaju prenesenim značenjima ili pak uzimaju jedna ili druga značenja određenog izraza ili se ponekad služe takvim podacima o nebeskim pojavama, koji nisu potvrđeni naučnim dokazima, zbog čega su se mnogi okliznuli, rukovođeni isključivo dobrom namjerom.
Objektivno gledajući, komentatori Kur'ana su ispunili svoju obavezu tumačeći kosmološke ajete prema svojim spoznajnim mogućnostima. Oni su posebno dali krupan doprinos u iscrpnom dokazivanju akaidskih osnova vanjskim pojavama i fenomenima, što je, uopšte uzevši, dovoljno za postizanje određenog cilja. Kao primjer takvih dokaza, navodimo sljedeći ajet:
Zaista u stvaranju nebesa i zemlje, smjeni dana i noći, lađi koja plovi, noseći ljudima korisne stvari, u spuštanju kiše s neba, koja oživljava zemlju iz mrtvila, u rasijavanju po zemlji mnogobrojnog života, u kretanju vjetrova i oblaka između neba i zemlje, nalaze se dokazi za one koji razmišljaju.
Ko razmotri ovaj i druge slične ajete, ustanovit će da se njihova vanjska značenja u potpunosti poklapaju sa onim što ljudi vide u prirodi, te da sadrže jasne spoljašne dokaze o postojanju Stvoritelja sa svojstvima i djelima, bez detaljnog ulaženja u suštinu Njegovog stvaranja.
Razrješavanje unutrašnjih značenja kosmoloških ajeta, njihov cilj i smisao
U uvodnom dijelu smo istakli da naučnici prirodnih znanosti u oblasti kur'anske kosmologije vide dalje iznad pojavnih fenomena i druga suptilnija značenja, koja ponekad iz teksta ajeta ukazuje na određena i konkretna saznanja.
Kur'anski ajeti jedne teme rasuti su po pojedinim surama, slične česticama koje je nauka pojedinačno ispitala, sabrala i povezala i razradila opšta pravila dotične naučne discipline.
Navešćemo samo jedan od velikog broja primjera koji su dotiču teme u ovoj studiji: zvijezde se u Kur'anu spominju u trinaest ajeta, dok se pojam semavat spominje u mnogim drugim ajetima. Svi ovi ajeti pružaju specifična saznanja o zvijezdama. Od njih tri ajeta govore o stanjima zvijezda, s obzirom na svjetlost, kretanja i mirovanje, dok drugi govore o njihovoj nebeskoj raspoređenosti:
- On vam je stvorio zvijezde da se po njima u mraku upravljate na kopnu i moru.
- Po znacima i zvijezdama oni se upravljaju.
- Tako mi neba i sjajne zvijezde Danice. A znaš li ti šta je Danica – zvijezda blistava.
Komentatori Kur'ana su ove ajete objasnili pojedinačno prema mjestu u suri kojoj pripadaju, po spoljašnjim manifestacijama, koje se mogu uočiti običnim posmatrajem. Prvi je protumačen tako da je Allah, dž.š., stvorio zvjezde kako bi se ljudi mogli noću njihovom svjetlošću orijentisati. Drugi je također protumačen u tom smislu dok se u trećem kaže da riječ et-tarik i es-sakib označavaju zvijezdu koja svjetleći razbija noćnu tminu.
Površno gledajući ovi ajeti ukazuju na to da je Allah, dž.š., stvorio zvijezde kao svijetleća i nepokretna nebeska tijela da bi se ljudi mogli noću orijentisati pomoću njih na moru i kopnu. Nema sumnje da i ovo značenje ukazuje na veličinu Božije moći i mudrosri, kao dokaz ljudima Božije postojanosti.
Iskusni istraživač će, međutim, objediniti ove ajete i naći u njima elemente koji svraćaju na se posebnu pozornost. Tako će npr. utvrditi da Allah, dž.š., u tim ajetima spominje izraz nudžum a ne kevakib iako i ovaj izraz označava svijetleća nebeska tijela. Kao i zvijezde, čija svjetlost, također dopire na zemlju. Na osnovu toga se da zaključiti da izraz nudžum predstavlja nebeska tijela koja imaju vlastiti izvor svjetlosti, dok pojam kevakib podrazumijeva nebeska tijela bez vlastitog izvora svjetlosti, tj. tijela koja primaju svjetlost od drugih zvijezda (nudžum). Zato se izraz kevakib i ne spominje u ovim ajetima. Zar sve to ne ukazuje na Božiju mudrost i veličinu? Za naučnika udaljenost nebeskih tijela i njihova prividna nepokretnost, nikako ne znači mirovanje.
O tome govore određeni kur'anski ajeti koje ćemo kasnije razjasniti. Može se, prema tome, zaključiti da kosmološki ajeti imaju pored onih vidljivih, vanjskih značenja i druga, dublja, suštinska značenja. Prva su shvatljiva običnom čovjeku, dok se u tajne drugih može prodrijeti samo naukom i istraživanjima.
Potvrđene teorije iz konteksta kur'anskih značenja
Kur'anski ajet – Allah je Onaj koji je stvorio sedam nebesa, a isto tako i zemlji – ističe da je Allah, dž.š., stvorio sedam nebeskih sistema, kao i da je stvorio zemlje slične našoj po svom sastavu i elementima. Potom se dodaje – Zatim je svemirom zavladao koji je bio u gasovitom stanju – iz čega proizilazi da su nebesa prije svoga konačnog formiranja bila gasovito stanje. Opisujući Sunce, Kur'an kaže – Sunce smo učinili plamtećim, u drugom se ajetu kaže plamtećom svjetiljkom, a u trećem se dodaje i riječ dijaa – svijetlećim, odakle proizilazi da je Sunce stvoreno kao užareno plamteće tijelo, tj. užarena gasovita masa, jer je navedeni arapski termin oznaka za užarenu masu u gasovitom stanju, sa veoma visokim stepenom temperature koji stvara svjetlost.
U citiranom ajetu precizno je naznačeno da su nebesa bila u plinovitom stanju, što je značilo još jedan važan elemenat naučnicima, iz čega su izveli zaključak o specifičnosti ove materije rastresite, u vidu plina, lake po svojoj specifičnoj težini i raširene po svemiru, poput gasa ili oblaka. Ta smjesa je bila tamna i zagrijana do određenog stupnja, a sadržavala je čestice različitih materija.
Prije konačnog stvaranja nebesa, Kur'an ističe da su ona bila u gasovitom stanju (ve hije duhanun). Vrlo je indikativno da Kur'an za prvobitno stanje nebesa nije upotrijebio izraz sehab – oblaci, niti buhar – para, nego upravo izraz duhan – dim, gas, što je naučnike navelo na zaključak da je u pitanju specifična, rastresita i laka materija, raširena u kosmosu, poput dima, gasa, tamne boje i zagrijana do izvjesnog stupnja. Stvaranje nebesa došlo je kao rezultat formiranja i povezivanja čestica ove specifične materije, na šta upućuje smisao kur'anskih riječi – Nebesa smo svojom moći stvorili i mi ih proširujemo.
Izvor: Islamska misao, revija za islamistiku, teologiju i vjersku informatiku, god. I, br. 2, Starješinstvo IZ u SRBiH, Hrvatskoj i Sloveniji, Sarajevo, januar 1979/safer 1399, str. 6-7.