Živio nekad jedan lopov koji se posve odao krađi. Krao je sve što bi stigao, hranio se ukradenim novcem, i nimalo se nije kajao zbog svojih nedjela. Gradski stražar naposljetku ga uhvati u krađi i povede ga u zatvor. Stražar se veoma začudi kad shvati da se lopov nimalo nije postidio što je zatečen u krađi. “Kako to da se nimalo ne stidiš svoga grijeha i nedjela?!”, upita stražar, a lopov posve mirno odgovori: “Zašto da se stidim kad je sve to sudbina! Bog je odredio da budem lopov; da je On htio drugačije, ja ne bih krao i bio bih možda trgovac, pekar ili učitelj.” “Hoćeš li, onda, ako te sad za kaznu pretučem, reći da je i to Božije određenje?”, upita ga stražar. Lopov se tad zbuni i zaćuta, a u zatvoru mu stražar ispriča jednu poučnu priču o tome šta je sudbina i Božije određenje, a šta ljudska sloboda volje i mogućnost izbora.
Naime, jednom se neki mladić uvukao u tuđi vrt, ispeo se na stablo i stao u slast jesti voće. Vlasnik vrta ga opazi i zagalami na njega: “Sram te bilo, propalico, zar se tek tako može ući u tuđi vrt i bez pitanja brati voće?!” Mladić odgovori: “Ovaj vrt je Božije vlasništvo, jer čitav svijet pripada Njemu, a ja sam Božiji rob i imam pravo jesti voće koje je Bog stvorio. Zašto me vrijeđaš i napadaš?! Zar tebe nije sram da škrtariš s onim što je stvorio dobri Bog, a znaš da je On beskrajno bogat i da njegov imetak ne može presušiti!”
Vrt pripada Bogu, a ja sam Njegov rob,
pa ako i pojedem hurmu, nju je stvorio Bog;
što se tako srdiš i galamiš na me,
zar ja mogu umanjiti Božije imanje!
Vlasnik vrta tad naredi svom slugi: “Požuri kući i donese mi onaj debeli konopac, a onda ću dati pravi odgovor ovom bezobraznom lopovu!” Sluga posluša i brzo se vrati noseći konopac, a onda vlasnik vrta skide onog mladića sa stabla, veza ga konopcem i stade ga tući i šamarati. Dok su udarci pljuštali po njemu, mladić je zapomagao: “Šta je tebi, nevjerniče! Tučeš me iako znaš da nisam ništa kriv! Lijepo sam ti objasnio da nemaš razloga da se ljutiš!” “Pa ja, ustvari, ništa i ne radim”, odgovori mu vlasnik vrta, “Božiji rob udara drugog Božijeg roba štapom koji također pripada Bogu. Ne znam zašto se žališ i zapomažeš kad i sam znaš da mi ustvari nemamo ništa s ovim.”
Kad sasluša stražarevu priču, kradljivac shvati svoju zabludu. Bilo mu je jasno šta je stražar htio reći s ovom pričom i znao je da je zbilja glupo vlastite grijehe i pogreške pravdati sudbinom i Božijom voljom.
Sad se kajem što iznesoh tako glupo opravdanje,
jer zaista mi smo krivi za vlastito stanje;
sve što radiš, radiš po slobodnoj volji,
ti sam biraš da l’ ćeš biti gori ili bolji.
Zapamtimo, dakle, da nam je dobri Bog, Stvoritelj čitavog svijeta i nas samih, dao slobodnu volju i mogućnost izbora, i upravo zato mi i hoćemo odgovarati za svoja djela. Kad čovjek učini kakvo zlo, ne može se pravdati da je tako bilo suđeno. Na nama je da odaberemo između dobra i zla, da uvijek dobro razmislimo da li je ono što činimo ispravno ili pogrešno. Razum i slobodna volja su velike blagodati koje nam je Bog darovao, i mi smo dužni potruditi se da te blagodati što bolje iskoristimo.
Izvor: Dželaluddin Rumi Mevlana, Kazivanja iz Mesnevije, Fondacija „Baština duhovnosti“, Mostar, 2011., preveo i prilagodio: Muamer Kodrić, str.76-78.