Neki je beskućnik žurno tragao za jednom kućom. Jedan od njegovih prijatelja odvede ga do neke ruševne zgrade i primjeti:
„Kad bi ova kuća imala krov, ti bi se mogao u nju smjestiti i u mom susjedstvu nastaniti. I tvojoj bi obitelji bilo ugodnije stanovati kad bi u njoj postojala još jedna prostorija“.
„E, da“, odvrati mu beskućnik. „Lijepo je kraj svojih prijatelja biti, ali, dragi moj, ne može se živjeti od ‘kad bi’ i `ako’.“
Izvor: dzemat-oberhausen.de (Sharh-e jame’ Mathnavi-e ma’anavi, Karim Zamani, Entesharat Ettela’at, Tehran, 1381., prijevod: Azra Abadžić-Navaey)