Jedno od najraširenijih sujevjerja na prostorima Bosne i Hercegovine, ali i na Balkanu, jeste običaj kucanja u drvo. Da se radi o običnom praznovjerju govori i činjenica kako je isti nastao.
Ovo sujevjerje se zasniva na starom vjerovanju po kojem su “bogovi” živjeli u drveću koje je raslo po šumama. Kad bi neko od ljudi dolazio da moli nekog od tih “bogova” za nešto, ritual je zahtijevao da najprije dodirne koru drveta. Ako bi mu se ta želja ispunila on je ponovo dolazio do drveta i kucao u njega, što je bila poruka “bogovima” da je molba urodila plodom, a u isto vrijeme i njegov gest zahvaljivanja za uslišenu molbu. Istodobno postojalo je i vjerovanje da oko drveća oblijeću duhovi koji su ljubomorni na ljudsku sreću i koji su činili sve da osujete dobar razvoj događaja. Kucanje u drvo je imalo i tu svrhu da „zagluši uši“ tim duhovima, kako oni ne bi mogli čuti da je želja ispunjena.
Iako se radi starom paganskom ujedno i pogrešnom vjerovanju, ovo sujevjerje se zadržalo do današnjih dana kod velikog broj stanovništva kako na Balkanu tako i u drugim kulturama širom svijeta.
Evo i jedne zanimljive i poučne priče koja govori o ovom narodnom običaju. Svakako je pročitajte!
Kao i svake subote i nedjelje Ahmed je bio redovan na vjerskoj pouci. Iz mekteba se uvijek vraćao bogatiji za jedno novo saznanje. Tog dana u posjetu njegovoj majci bijaše došla njihova komšinica Hatidža. Ćaskajući uz kahvu, Ahmedova majka upita Hatidžu:
– Komšinice, kako tvoje zdravlje?
– Elahamdulillahi, hvala Bogu! Da kucnem u drvo!
– Začuđen Hatidžinim neznanjem, Ahmed poluglasno izgovori:
– Neuzubillah!, a zatim se obrati majci:
– Majko, znaš li o čemu nam je danas efendija pričao?
Sva sretna, majka reče:
– Kaži nam, sine!
– Govorio nam je o narodnim vjerovanjima. Naime, naši stari preci dok su još bili pagani, vjerovali su da se bog zdravlja nalazi u drvetu. Kada bi tom svom božanstvu htjeli izraziti zahvalnost na lijepom zdravlju, kucali bi u drvo. Razlika je u tome što su oni išli u šumu da kucaju u živo drvo, a ovi naši današnji se slomiše tražeći stolove i drvene stvari po kući. Taj običaj nisu uspjele iskorijeniti čak ni objavljene vjere – kršćanstvo i islam. On se kod nekih naroda zadržao do današnjih dana. Efendija je na kraju rekao da je kucanje u drvo „širk“.
– A znate li vi šta je širk?
– Širk je pripisivanje Allahu druga, i to Allah nikada neće oprostiti. Nakon kucanja u drvo, čovjek je izašao iz dina i treba učiniti tevbu. Sva postiđena, kona Hatidža pogleda Ahmeda, pohvali njegovo znanje i zahvali mu se na održanoj lekciji.
Izvori: kalesija.info i dzematrahic.ba