Brojne su životne situacije za koje mislimo da nisu toliko bitne. U takve situacije sigurno spada, po mišljenju mnogih, i kihanje. Šta uraditi prilikom kihanja, kako se ponašati, šta reći i sl., pitanja su koja se mnogima čine nezanimljivim. Međutim, čak i ovim, naoko, nevažnim ili manje važnim životnim situacijama, islam ukazuje odgovarajuću pažnju, a poslanik islama Muhammed, s.a.v.s., je prigodno blagosiljanje prilikom kihanja ubrojio u međusobne dužnosti muslimana.
Prenosi se da je Poslanik, s.a.v.s, među dužnosti muslimana spram muslimana ubrojio i upućivanje dove Allahu Plemenitom da onoga ko je kihnuo obaspe Svojom milošću. U tom hadisu se kaže: „Musliman je spram muslimana dužan pet stvari: odvratiti mu na selam, zijaretiti ga ako je bolestan, klanjati mu dženazu, odazvati mu se kada bude pozvan i nazdraviti mu kada kihne!“[1]
Dužnost blagosiljanja onoga koji kihne i kaže: El-hamdu lillah, među islamskim učenjacima različito se shvata. Većina učenjaka malikijske pravne škole smatra da je to mustehab, hanefije i većina učenjaka hanbelijskog mezheba smatraju to fardi kifajom, a neki učenjaci malikijskog mezheba smatraju to fardi ‘ajnom, što podržava i Ibn Kajjim el-Dževzijje.[2]
Šta treba izgovoriti onaj koji kihne?
Onaj koji kihne treba zahvaliti Allahu Plemenitom. Tu zahvalu, kako se slažu islamski učenjaci, treba izraziti riječima: El-hamdu lillah! ili: El-hamdu lillahi Rabbi-l-‘alemin!, što je bolje ili: El-hamdu lillahi ‘ala kulli hal!, što je još bolje.[3]
Prenosi se da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Kada neko od vas kihne, neka kaže: El-hamdu lillah!“[4]
Nafi’ prenosi da je jedan čovjek kihnuo u prisustvu Abdullaha b. Omera, r.a., i tom prilikom rekao: El-hamdu lillahi ve-s-selamu ‘ala resulillahi! Ibn Omer, r.a., je tada rekao: „I ja kažem: El-hamdu lillahi ve-s-selamu ‘ala resulillahi!, međutim, nije nas tako podučavao Allahov Poslanik, s.a.v.s. On nas je podučavao da kažemo: El-hamdu lillahi ‘ala kulli hal! (Hvala Allahu u svakoj situaciji!)“[5]
U predaji Ebu Hurejre, r.a., kaže se da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: „Kada neko od vas kihne neka kaže: El-hamdu lillahi ‘ala kulli hal!“[6]
‘Ali b. Ebi Talib, r.a., kaže: „Ko kaže nakon kihanja: El-hamdu lillahi Rabbi-l-‘alemine ‘ala kulli hal!, neće ga nikada boljeti ni zub ni uho!“[7] El-Mubarekfuri tvrdi da su prenosioci ove mevkuf-predaje pouzdani.[8]
Kome treba uputiti dovu nakon kihanja?
Dovu onome koji kihne treba uputiti samo pod uvjetom da on, nakon kihanja, zahvali Allahu Uzvišenom. Enes b. Malik, r.a., prenosi da su dvojica ljudi bili kod Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i nakon što su kihnuli, jednog je Vjerovjesnik, s.a.v.s., blagoslovio, a drugog nije, pa ga je ovaj drugi upitao: „Allahov Poslaniče, njega si blagoslovio, a mene nisi?“ On je odgovorio: „On je zahvalio Allahu (nakon kihanja), a ti nisi!“[9]
Šta reći onome koji kihne, a kako će on odgovoriti?
Kada osoba kihne i zahvali Allahu Uzvišenom, onda mu treba uputiti dovu i blagosloviti ga riječima: Jerhamukellah! ili Jerhamukumullah!
On će odvratiti riječima: Jehdina ve jehdikumullah! (Allah uputio nas i vas!) ili Jehdikumullahu ve juslihu balekum! (Allah vas uputio i stanje vam popravio!) ili Jagfirullahu li ve lekum! (Allah oprostio i nama i vama!)
To se temelji na Poslanikovim, s.a.v.s., riječima koje prenosi Ebu Hurejre, r.a.: „Kada neko od vas kihne, neka kaže: El-hamdu lillah! Neka na to njegov brat – ili prijatelj – kaže: Jerhamukellah! (Allah ti se smilovao!), a neka mu on, onda, uzvrati: Jehdikumullahu ve juslihu balekum! (Neka vas Allah uputi i stanje vam popravi!)“[10]
Zanimljivo je da se i u ovom slučaju upotrebljava dova i blagosiljanje, a ne isprazne riječi koje uopće nemaju vrijednosti niti značenja. Nažalost, i danas su brojni muslimani koji nakon što neko od prisutnih kihne izgovaraju: Nazdravlje!, a onaj što je kihnuo odvrati mu: Hvala! Naravno da se navedene riječi ne mogu usporediti s dovom kojom se traži Allahov oprost, milost i uputa.
Može li se blagosiljati nemusliman?
Ova vrsta blagosiljanja i dove upućuje se samo muslimanu, budući da on jedini ima pravo na Allahovu milost. Vjerniku je zabranjeno prizivati Allahovu milost na nemuslimana. To se temelji na hadisu Ebu Musaa el-Eš'arije, r.a., u kojem se kaže: „Židovi su pokušavali izazivati kihanje u prisustvu Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kako bi im on odgovorio: Jerhamukumullah! (Allah vam se smilovao!) Međutim, on im je odgovarao, nakon njihovog kihanja i zahvaljivanja Allahu: Jehdikumullahu ve juslihu balekum! (Allah vas uputio i stanje vam popravio!)“[11]
Koliko će se puta blagosloviti onaj koji kihne?
Islamski učenjaci su se razišli u vezi s tim koliko puta će se blagosloviti onaj koji kihne i zahvali. Shodno različitim predajama učenjaci zaključuju da to treba učiniti dva ili tri puta, a nakon toga, preporučuje se umjesto: Jerhamukellah! (Allah ti se smilovao!), izgovoriti: Šefakellah! (Allah te izliječio!)
Seleme, r.a., prenosi da je neki čovjek kihnuo u prisustvu Allahovog Poslanika, s.a.v.s., pa je nakon njegove zahvale Allahu, Poslanik, s.a.v.s., izgovorio: Jerhamukellah! (Allah ti se smilovao!) To se ponovilo i drugi i treći put, a nakon toga je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Ovaj čovjek je nahlađen!“[12]
U istom poglavlju Tirmizi donosi garib-predaju u kojoj Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže: „Tri puta će se blagosiljati onaj ko kihne. Ako se to ponovi više od tri puta, onda mu možeš reći: Jerhamukellah!, a ako nećeš – ne moraš!“[13]
Kako kihati?
Zanimljivo je napomenuti da je još prije četrnaest stoljeća Allahov Poslanik, s.a.v.s., preporučio da se stavi ruka ili odjeća na usta prilikom kihanja i da se tako kihanje priguši.
Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., prekrivao rukom ili odjećom svoja usta prilikom kihanja i time kihanje prigušivao.[14]
To je, naravno, preventiva kako ne bi, kako tvrdi Ibn Hadžer, ono što bi eventualno izašlo iz usta kihanjem uznemirilo one koji su prisutni u našoj blizini.[15]
I zijevanje treba prigušiti
Zijevanje je posljedica šejtanskog djelovanja, pa ga zbog toga treba svoditi na najmanju moguću mjeru. U hadisu Ebu Hurejre, r.a., Allahov Poslanik, s.a.v.s., naglašava: „Zijevanje dolazi od šejtana, pa kada neko od vas zijeva, neka to pokuša odagnati od sebe koliko može.“[16]
U drugoj predaji Ebu Hurejre, r.a., kaže se da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Allah voli kihanje, a prezire zijevanje, pa kada neko od vas kihne, neka rekne: El-hamdu lillah! Obaveza je svakog ko čuje tu zahvalu Allahu, da kaže: Jerhamukellah! A što se tiče zijevanja, kada se to nekome od vas desi, neka to koliko može odagna od sebe i neka ne izgovara: Hah, hah! Jer to dolazi od šejtana koji se smije iz njega!“[17]
Zijevanje se osuđuje pošto priziva pohotama i očito je rezultat tromosti tijela i prekomjernog konzumiranja hrane i pića, dok je kihanje rezultaat slabljenja tijela i njegovog angažiranja u ibadetima, pa ga, otuda, kako tvrdi El-Hattabi, Allah i voli.[18]
Ako se već ne možemo suzdržati od zijevanja, treba bar izbjegavati ispuštanje neartikulisanih glasova prilikom tog čina, što, nažalost, mnogi čine.
Prilikom zijevanja ruku treba staviti na usta
Ukoliko ne nađemo način da neutrališemo zijevanje, onda bar treba staviti ruku na usta prilikom tog čina. Suprotan postupak ukazuje na nedostatak temeljnog odgoja i kulture.
Ebu Se'id el-Hudri, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Kada neko od vas zijeva, neka stavi ruku na svoja usta, jer, uistinu, tada šejtan ulazi u njega!“[19]
Poznati islamski učenjak Et-Tibi tvrdi da šejtan, uistinu, ulazi u unutrašnjost čovjeka, ukoliko on ne stavi ruku na svoja usta, i došaptava mu. Imam Nevevi, pak, smatra da je preporuka stavljanja ruke na usta prilikom zijevanja, između ostalog, i zbog toga da čovjek sačuva lijep i dostojanstven izgled, jer zijevanjem dolazi do njegovog izvitoperivanja.[20]
Zaključak
Iz izloženog jasno se vidi da je islam svemu dao odgovarajuće mjesto. Kihanje, na prvi pogled, nije toliko važno. Međutim, islamski učenjaci su još davno primijetili da je kihanje za tijelo ono što je zemljotres za Zemlju. Kihanjem se mozak oslobađa viška štetnih gasova, pa kada ne bi bilo kihanja i ti gasovi ostali nataloženi u mozgu, došlo bi, po Ibn Kajjimu, do štetnih i teških oboljenja.[21]
Zanimljivo je napomenuti da se upravo zbog značaja kihanja za zdravlje čovjeka Allahu zahvaljuje na tome, a za zijevanje koje nema tu funkciju, nema ni zahvale.
Nadamo se, da će ove prelijepe i sadržajne dove nakon kihanja zamijeniti beskorisne i isprazne riječi, poput: nazdravlje i sl., i na taj način, našu životnu praksu uveliko približiti sunnetu našeg Vjerovjesnika, s.a.v.s.
Izvor: Šefik Kurdić, Islamski bonton, Islamska pedagoška akademija, Zenica, 2005, str. 101–107.
[1] Hadis bilježi Buhari u Sahihu: 23 – Kitabu-l-dženaiz, 2 – Babu-l-emri bi-t-tiba'i-l-dženaiz, hadis br. 1240. U Muslimovoj predaji spominje se šest dužnosti muslimana spram muslimana. Pored navedenih pet koje spominje Buharija, u Muslimovoj verziji stoji još: da posavjetuje svog brata, ako on bude savjet tražio. (Vidi: Muslim, Sahih, 39 – Kitabu-s-selam, 3 – Babun min hakki-l-muslimi li-l-muslimi reddu-s-selami, hadis br. 2162.)
[2] Vidi o ovome: El-Mubarekfuri, Tuhfetu-l-ahvezi, 8/7. Vidi, također: Ibn Kajjim, Zadu-l-me'ad, 2/437.
[3] Vidi: Nevevi, El-Ezkar, str. 388. Također, pogledaj: Ibn Hadžer, Fethu-l-Bari, 10/616.
[4] Hadis bilježi Ibn Madže u Sunenu: 33 – Kitabu-l-edeb, 20 – Babu tešmiti-l-‘atisi, hadis br. 3715 i Buhari u El-Edebu-l-mufredu: 418 – Babun kejfe tešmitun men semi'a-l-‘atase, hadis br. 930.
[5] Hadis bilježi Tirmizi u Sunenu: 44 – Kitabu-l-edeb, 2 – Babun ma jekulu-l-‘atisu iza ‘atase, hadis br. 2738 i ocjenjuje ga garib-predajom.
[6] Hadis bilježi Ebu Davud u Sunenu: Kitabu-l-edeb, 96 – Babu ma džae fi tešmiti-l-‘atisi, hadis br. 5033. Nevevi ovaj hadis je ocijenio vjerodostojnim. (Vidi: El-Ezkar, str. 388.) Hadis, također, bilježi Ahmed u Musnedu, 5/419 i 422.
[7] Bilježi Buhari u El-Edebu-l-mufredu: 417 – Babu men semi'a-l-‘atase jekulu: El-hamdu lillahi, predaja br. 929.
[8] Provjeri: Tuhfetu-l-ahvezi, 8/10.
[9] Hadis bilježi Buhari u Sahihu: 78 – Kitabu-l-edeb, 127 – Babu la jušemmetu-l-‘atisu iza lem jahmedillah, hadis br. 6225.
[10] Hadis bilježi Buhari u Sahihu: 78 – Kitabu-l-edeb, 126 – Babu iza ‘atase kejfe jušemmetu, hadis br. 6224.
[11] Hadis bilježi Ebu Davud u Sunenu: Kitabu-l-edeb, 98 – Babun kejfe jušemmetu-z-zimmijj, hadis br. 5038 i Tirmizi u Sunenu: 44 – Kitabu-l-edeb, 3 – Babu ma džae kejfe tešmitu-l-‘atisi, hadis br. 2739 i ocjenjuje ga kao hasenun-sahihun.
[12] Hadis bilježi Tirmizi u Sunenu: 44 – Kitabu-l-edeb, 5 – Babu ma džae kem jušemmetu-l-‘atis, hadis br. 2743 i ocjenjuje ga kao hasenun-sahihun.
[13] Vidi: Tirmizijin Sunen: isti kitab, bab, hadis br. 2744.
[14] Hadis bilježi Ebu Davud u Sunenu: Kitabu-l-edeb, 95 – Babu fi-l-‘uttasi, hadis br. 5029 i Tirmizi u Sunenu: 44 – Kitabu-l-edeb, 6 – Babu ma džae fi hafdi-s-savti ve tahmiri-l-vedžhi ‘inde-l-‘uttasi, hadis br. 2745 i ocjenjuje ga kao hasenun-sahihun.
[15] Pogledaj: Tuhfetu-l-ahvezi, 8/19.
[16] Hadis bilježe Buhari u Sahihu: 59 – Kitabu bed'i-l-halki, 11 – Babu sifeti Iblisi ve džunudihi, hadis br. 3289 i u El-Edebu-l-mufredu: 426 – Babu-t-tesaub, hadis br. 945 i Muslim u Sahihu: 53 – Kitabu-z-zuhdi ve-r-rekaiki, 9 – Babu tešmiti-l-‘atisi ve keraheti-t-tesaubi, hadis br. 2994.
[17] Hadis bilježe Buhari u Sahihu: 78 – Kitabu-l-edeb, 125 – Babun ma justehabbu mine-l-‘utasi ve ma jukrehu miune-t-tesaubi, hadis br. 6223; Ebu Davud u Sunenu: Kitabu-l-edeb, 94 – Babun madžae fi-t-tesaubi, hadis br. 5028 i Tirmizi u Sunenu: 44 – Kitabu-l-edeb, 7 –Babu ma džae Innellahe juhibbu-l-‘utase ve jekrehu-t-tesaube, hadis br. 2746 i ocjenjuje ga kao hasenun-sahihun.
[18] O ovim aspektima vidi: Fethu-l-Bari, 10/622 i Tuhfetu-l-ahvezi, 8/21.
[19] Hadis bilježi Muslim u Sahihu:53 – Kitabu-z-zuhdi ve-r-rekaiki, 9 – Babu tešmiti-l-‘atisi ve keraheti-t-tesaubi, hadis br. 2995.
[20] Vidi o ovome: Tuhfetu-l-ahvezi, 8/20.
[21] Vidi o tome: Ibn Kajjim, Zadu-l-me'ad, 2/438.