Kultura ponašanja prilikom ugošćavanja i gostoprimstva

Ugošćavanje gosta i činjenje dobročinstva gostu stavljeno je u islamu u ravan imana. S obzirom na visoko pozicioniranje ovog segmenta našeg djelovanja, dužni smo znati pravila ponašanja u tom pogledu. Otuda ovaj tekst, na temelju relevantnih islamskih izvora, tretira odnos domaćina prema gostu, musafiru i obrnuto.

Ljubaznost i prijaznost je bitna crta islama i prepoznatljiva karakteristika njegovog učenja. Poslanik islama Muhammed, s.a.v.s., je svojom dvadesettrogodišnjom životnom praksom pokazao kako se vjernik, u tom pogledu, treba ponašati. Njegov odnos spram svih članova kolektiva kojem pripada nepresušna su paradigma muslimanima sve do Sudnjega dana. Allah Uzvišeni u Svojoj časnoj Knjizi navodi darežljivost i gostoprimstvo Ibrahima, a.s Pogledajmo:

Da li je do tebe doprla vijest o uvaženim gostima Ibrahimovim, kad mu oni uđoše i rekoše: Mir vama! I on reče: Mir vama, ljudi neznani! I on neprimjetno ode ukućanima svojim i donese debelo tele, i primače im ga i upita: Zar nećete da jedete?![1]

Iako ih Ibrahim, a.s., prvi puta vidi, on neprimjetno kolje i peče čitavo tele kako bi ih ugostio, ne sluteći da su to meliki, koi nemaju potdrebu za hranom. On ih i nepita, hoće li jesti ili ne, već im to servira i primiče, i tek kada osjeti da oni nemaju potdrebu za konzumiranjem jela, shvata da se radi o Allahovim izaslanicima – melekima.[2]

U nekim izvorima se navodi da je sa Ibrahimom, a.s., svaku noć večerealo od tri do deset, pa i stotinu osoba. Kada u toku dana nije bilo nikoga da ruča sa njim, izašao bi iz kuće i prelazio kilometre kako bi našao nekoga da jede zajedno s njim. Otuda je i dobio nadimak Ebu-d-Difan / Otac gosta.[3]

Prva generacija muslimana je povezivala ulazak musafira u kuću sa ulaskom meleka. Tako Enes b. Malik, r.a., kaže: „Kuća u koju ne ulazi gost, u nju ne ulazi ni melek.“[4]

U narednim recima osvijetlit ćemo naše ponašanje prilikom ugošćavanja i gostoprimstva u svjetlu časnog učenja islama.

Ugošćavanje se stavlja u ravan imana

Koliko islam pridaje važnost ugošćavanju i gostoprimstvu najbolje ilustriraju riječi Allahovog Poslanika, s.a.v.s., koji taj segment povezuje sa vjerom u Allaha i Sudnji dan i time mu daje poseban pečat i značajnu poziciju. U autentičnom hadisu koji od Vjerovjesnika, s.a.v.s., prenosi poznati ashab Ebu Hurejre, r.a., stoji: „Ko vjeruje Allaha i Sudnji dan neka govori istinu ili neka šuti; ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka ne uznemirava svoga komšiju i ko vjeruje Allaha i Sudnji dan neka počasti svoga gosta.“[5]

Koliko traje ugošćavanje?

Naš narod, kada govori o ugošćavanju gosta, iznjedrio je krilaticu koja glasi: „Svakog gosta, pola sahata dosta!“ međutim, islamski stav u tom pogledu drastično se razlikuje od citirane krilatice. U vjerodostojnom hadisu koji prenosi Ebu Šurejh el-Huza'i, r.a., jasno se ističe: „Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka počasti gosta njegovom nagradom!“ Prisutni su upitali: „A šta je njegova nagrada, Allahov Poslaniče?“ Odgovorio je: „Njegov dan i noć. Ugošćavanje i gostoprimstvo je tri dana, a sve iznad toga je sadaka.“[6]

Dakle, dan i noć prema musafiru se treba odnositi krajnje pažljivo i sa posebnom dozom dobročinstva. U preostala dva dana, dok traje gostoprimstvo, nastavit će se uobičajeno lijep odnos spram njih, a ukoliko se ugošćavanje nastavi više od tri dana, onda se to ne ubraja u našu obavezu, nego postaje svojevrsna vrsta sadake, kako ju je i nazvao Poslanik, s.a.v.s.[7]

Domaćin je dužan imati postelju za musafira

Praksa muslimana jasno je pokazala koliko su pridavali važnosti ugošćavanju musafira, smatrajući to Allahu ugodnim djelom. Od najranijih početaka islama pa sve do danas poznate su tzv. musafirhane, posebne prostorije za musafire izgrađene u većini muslimanskih gradova i naselja. Čak je bio i značajan broj pojedinaca koji su imali takve prostorije namijenjene za putnike i goste. Sjećam se, još kao dijete, da je u našoj avliji, uz porodičnu kuću, otac rahmetli, dao sagraditi prostoriju sa dvije sobe i ostalim pratećim sadržajima, posebno namijenjene za ove svrhe, pa ko god je od putnika naišao, bio nama poznat ili ne, koristio bi te prostorije, a mi bismo im hranu nosili i pitali za ostalo što im je bilo potrebno.

Naravno, takva naša tradicija utemeljena je na preporuci Allahovog Poslanika, s.a.v.s., koju prenosi Džabir, r.a., a u kojoj se navodi: „Postelja za čovjeka, postelja za ženu, postelja za musafira, a četvrta je za šejtana.“[8] Uz preporuku da nađemo načina smjestiti musafira, u isto vrijeme, u ovom hadisu se, eksplicite, upozorava na raskoš i pretjerivanje, koje posebno voli i podstiče prokleti šejtan. Nažalost, brojne su postelje, pa čak i sobe, a ponegdje i čitavi spratovi kuća koji se uopće ne upotrebljavaju i u kojima nije zanoćio ni domaćin, a da ne govorimo o musfiru. Nadamo se da će ovo Poslanikovo upozorenje biti dovoljno da spoznamo da je svaki taj višak definiran Poslanikovim, s.a.v.s., riječima kao „šejtanska postelja“.

Voditi računa koga ugostiti

Musliman u svakoj situaciji vodi računa o svojim postupcima i svakim svojim potezom želi zaraditi Allahovo,dž.š., zadovoljstvo i Njegovu nagradu. Otuda, kada ugošćava nekoga, vodit će računa da ta osoba bude bogobojazna i da respektira Allahove, dž.š., propise. U hadisu koji je ocijenjen kao dobra predaja Ebu Se'id el-Hudri, r.a., prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., jasno potcrtao: „Druži se samo s vjernikom, a tvoju hranu neka jede isključivo onaj ko je bogobojazan!“[9]

Imam Gazali, tumačeći ovaj hadis Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kaže da se ugošćavanjem bogobojaznog podupire i jača pokornost Allahu Uzvišenom, a ugošćavanjem grešnika, na neki način, jača i podupire griješenje.[10]

Obaveza je odazvati se na poziv

Islamska je dužnost odazvati se na poziv nekoga ko želi da nas ugosti ili počasti. To se temelji na jasnom Poslanikovom, s.a.v.s., imperativu: „Kada neko od bas bude pozvan, neka se odazove!“[11] Ovdje se, naravno, podrazumijeva da poziv na neku gozbu, svečanost i sl. ne sadržava nikakve elemente harama, već se respektiraju propisi časnoga islama. Ukoliko se prilikom ugošćavanja pojavi nešto što oponira učenju islama, uzvanik je dužan da traži da se to ukloni ili, u suprotnom, da napusti takvu vrstu gostoprimstva.

Neopravdano neodazivanje na poziv Vjerovjesnik, s.a.v.s., je definirao grijehom prema Allahu i Njegovom Poslaniku, s.a.v.s. U predaji to se eksplicite nazire: „Ko se ne odazove pozivu, taj je pogriješio prema Allahu i Njegovom Poslaniku!“[12]

Daljina ne smije biti razlog odbijanja poziva

Daljina ne smije biti razlog odbijanja poziva, ukoliko je to, doista, moguće ispuniti. U nekim knjigama se, kako navodi El-Gazali, kaže: „Putuj milju da zijaretiš bolesnika, dvije da klanjaš dženazu, tri da se odazoveš na poziv, a putuj četiri milje da zijaretiš svoga brata u ime Allaha Uzvišenog!“[13]

Kome se odazvati kada dobijemo dva poziva?

Ukoliko se desi da nas pozovu dvije osobe, odazvat ćemo se onoj osobi koja nas je prva pozvala, a drugoj ćemo se zahvaliti, zamoliti Allaha Plemenitog da je nagradi i saopćiti joj razlog nemogućnosti odziva na poziv.[14]

Post nas ne treba spriječiti u odazivanju na poziv

Post ne može biti razlog našeg neprisustvovanja nečijem ugošćavanju. Ako postimo neki dobrovoljni post, pa nas bude neko pozvao da nas ugosti, dužni smo se odazvati tom pozivu. Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže: „Kada neko od vas bude pozvan, neka se odazove. Ako bude postio, neka prouči dovu za one koji jedu, a ako ne bude postio, neka jede!“[15]

Ako, pak, osjeti da će unijeti posebno zadovoljstvo u srce domaćina, ako bude jeo, onda će prekinuti taj dobrovoljni post i pridružit će se ostalima u jelu. To se temelji na predaji Ebu Se'ida el-Hudrija, r.a., u kojoj se kaže: „Pripremio sam hranu za Allahovog Poslanika, s.a.v.s. došao je on i jedna grupa ashaba. Kada je hrana servirana, jedan od ashaba je kazao: ‘Ja postim!’ Vjerovjesnik, s.a.v.s., je na to primijetio: ‘Tvoj se brat potrudio i potrošio zbog tebe, a ti kažeš: ‘Ja postim!'“[16]

To se, takođe, odnosi i na domaćina. Ako domaćin zaposti, a musafir ne htjedne jesti bez domaćina, onda bi domaćin trebao da prekine post, kao što je uradio Ebu-d-Derda, r.a. Naime, u Buharijinoj zbirci se navodi slučaj kada je Allahov Poslanik, s.a.v.s., pobratimio Selmana i Ebu-d-Derdaa, r.a., i kada ga je Selman, r.a., zijaretio u njegovoj kući, Ebu-d-Derda, r.a., mu je donio hranu i ponudio ga da jede, rekavši: „Jedi, jer ja postim!“ Selman, r.a., mu je odgovorio: „Ja neću  jesti sve dok i ti ne budeš jeo!“ Tada je Ebu-d-Derda, r.a., prekinuo post i jeo s njim.[17]

Gost treba imati mjeru

Ukoliko se nađemo u ulozi gosta, dužni smo voditi računa da ne pretjeramo i ne budemo opterećenje za domaćina. U predaji Ebu Šurejha el-Ka'bija to se nedvosmisleno podvlači. Naime, Vjerovjesnik, s.a.v.s., to napominje: „Nije dozvoljeno ostati kod domaćina, tako da mu to postane opterećenje!“[18]

Ne praviti razliku između bogatih i siromašnih

Prilikom ugošćavanja ne smije se praviti razlika između bogatih i siromašnih. Takvu vrstu ugošćavanja i hrane Poslanik islama, s.a.v.s., definirao je kao lošu i ružnu. U autentičnom hadisu Vjerovjesnik, s.a.v.s., upozorava: „Loša li je hrana u kojoj se na gozbu pozivaju bogati, a izostavljaju siromašni!“[19]

Takođe, ukoliko nas pozovu siromašne osobe, kako bi nas ugostile, dužni smo prihvatiti njihov poziv, čime bismo pokazali svoju skromnosti i izbjegli eventualnu dozu oholosti. Imam Gazali navodi divan primjer Hasana, r.a., Vjerovjesnikovog, s.a.v.s., unuka koji je prihvatio poziv siromaha koji su hranu sakupili od drugih i sjedili na zemlji i na njoj jeli, naglasivši: „Prihvatam, jer Allah, uistinu, ne voli ohole!“ Nakon završetka jela, zamolio ih je da dođu kada ih on pozove da ih počasti. Nakon izvjesnog vremena, on ih je pozvao na bogatu gozbu, na kojoj je jeo zajedno sa njima.[20]

Odazvati se tačno na vrijeme

Jedno od lijepih svojstava muslimana je tačnosti i preciznost. Otuda će svaki uzvanik pokušati uskladiti svoje vrijeme i na poziv domaćina doći tačno u zakazano vrijeme. Nije dobro kasniti, kako se domaćin ne bi uznemirio, ali nije dobro doći ni prije zakazanog termina, kako ne bi domaćina zatekao nespremnog.[21]

Požuriti sa serviranjem hrane

Domaćin će požuriti sa ugošćavanjem musafira, jer će tek tako ispuniti ikram/čašćenje, koje se spominje u naprijed citiranom Poslanikovom, s.a.v.s., hadisu: „Ko vjeruje Allaha i Sudnji dan, neka počasti svoga gosta!“

Ukoliko je dio gostiju došao na vrijeme, a drugi još uvijek kasni, preporučeno je servirati hranu u zakazanom terminu, jer je pravo onih koji su došli na vrijeme jače od onih koji kasne.[22]

Ne žuriti sa uklanjanjem hrane

Domaćin neće sklanjati hranu sa trpeze ili sofre sve dok bilo ko od prisutnih jede, kako ne bi zastidio onoga ko se još, eventualno, nije zadovoljio uzimanjem hrane.[23]

O čemu domaćin upoznaje goste?

Kada gost uđe u kuću, domaćin ga je dužan upoznati sa pravcem kible, mjestom gdje će se abdestiti i toaletom. Navodi se da je to učinio Malik kada mu je u goste došao Šafija.[24]

Kada će domaćin prati ruke prilikom jela?

Domaćin će prvi oprati ruke prije jela, a posljednji nakon jela. Tako je učinio Malik. On je oprao ruke prije jela, prije ostalih prisutnih i rekao da je pranje ruku domaćina prije drugih preče, jer je izraz gostoprimstva, a ostajao bi posljednji prilikom pranja ruku nakon jela, kako bi ostao sa posljednjim koji jede, tako da se gost ne bi zastidio, i ne zatolivši svoju glad, ustao za domaćinom.[25]

Koju dovu proučiti domaćinu?

Kada završimo sa ugošćavanjem i jelom, uputit ćemo dovu Allahu, dž.š., za domaćina, berićet njegove čeljadi i njegove kuće. Najbolja je dova ona koju je Allahov Poslanik, s.a.v.s., učio kada su ga ugošćavali ashabi. Enes, r.a., prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., proučio sljedeću dovu, nakon što je bio počašćen u kući Sa'd b. ‘Ubade, r.a., hljebom i zejtinom: Eftare ‘indekumu-s-saimun, ve ekele ta'amukumu-l-ebrar, ve sallet ‘alejkumu-l-melaike. („Neka se kod vas iftare postači, neka vašu hranu jedu pobožni i neka vas meleki blagosiljaju!“)[26]

Musafira treba ispratiti do ulaza

Ispraćaj musafira do ulaza jedan je od sastavnih elemenata ugošćavanje i gostoprimstva. U tome se, može se reći, krije, uz ostalo, i mudrost i nedostižnost islama. Tako, kada dođe muškarac u goste, ispratit će ga domaćin, a ako dođe ženska osoba, obavezno je da je do vrata ili ulaza, ispraća domaćica. Ovo je posobno važno, kako komšije ne bi, eventualno, pomislile, kada domaćica ispraća muškarca – musafira, da je on, možda, bio kod nje bez prisustva domaćina. Nakon takve pomisli, obično šejtan rasplamsava svaku drugu sumnju, koja se potom rapidnom brzinom širi i dovodi do ogovaranja, potvore i drugih grijeha. Otuda je veoma važno, i islamom obavezno, postupiti na naprijed navedeni način, kako bi se preventivno djelovalo i spriječilo susjedstvo da ne zapada u grijeh, koji se na ovaj način može uspješno izbjeći.

 

Izvor: Šefik Kurdić, Islamski bonton, Islamska pedagoška akademija, Zenica, 2005, str. 239-247.