Autor: hfz. Mevludin Dizdarević
Ramazan nije mjesec čije se blagodati daju svesti na mirisne somune, masne bureke i ukusne baklave. Suprotno tome ramazan je prije i iznad svega idealna prilika za duhovno zrijenje, kontemplaciju, susret čovjeka sa samim sobom. I sam Poslanik, a.s., je ovaj mjesec koristio za osamljivanje i promišljanje u samoći brda Nur. Smatram prijeko potrebnim da se odupremo ovakvim redukcionističkim tendencijama na način da se ramazan osvijetli i kao mjesec dobročinstva, duhovnosti ali i umjetnosti. Jer umjetnost je ta koja uz religiju tvori onu jasnu liniju odjelnicu između čovjeka i ostalih Božjih stvorenja.
Vjera i kultura
Nedvojbeno je tačna teza da je muslimanski duh svoj kvalitativno i kvantitativno najznačajniji izraz doživio upravo u pisanoj riječi. Razloga ovakvom stanju ima dosta ali je svakako najznačajniji taj što se Bog dž.š. iz svoje nesaznatljivosti objavljuje ljudima upravo u formi Knjige. Na taj način je ljubav prema Knjizi kao Božijoj objavi, porodila i sveukupnu pažnju i brigu muslimana za književnost općenito. Ovu ljubav svjedoče i kaligrafija, krasnopis kur'anskog pisma i iluminacija, umjetnost ukrašavanja knjiga, koja se razvila i doživjela svoj vrhunac upravo među muslimanima.
Sejjid H. Nasr u svom kazivanju o specifičnostima islamske umjetnosti bilježi:
Utjecaj je Kur’ana na duše muslimana bio toliko snažan da se islamsko kulturno okruženje okretalo književnoj riječi kao središnjem obliku umjetničkog izraza gdje god se islam širio i gdje god je bio osjetan njegov utjecaj.
Na taj se način oko slova i riječi nadvio, ako možemo da kažemo, svojevrsni oreol svetosti pa se pažnja prema svakom pisanom tekstu ubrajala u poseban vid pobožnosti.
Sumirano možemo konstatovati da su Kur'an i islam bili inicijatori pisanja kod muslimana ali ne samo to. Naime, sama književnost muslimana je bila manje ili više prožeta duhom i specifičnom filozofijom islama. U pjesništvu Halladža, u književnoj prozi Džahiza i drugih se bez sumnje zrcali sami etos i sisteme vrijednosti islama. Čak i jednostavnije priče Hiljadu i jedne noći koje pripadaju kasnom abasijskom periodu izražavaju mnoge aspekte učenja islama i života islamskog društva.
Ovo isplivavanje islamskog duha nahodimo i u književnosti koja svoje izvorište ima u ovom našem tlu. Naš najveći književnik Mehmed Meša Selimović je u jednom intervjuu kazao: ,,Nisam posebno istraživao islamsku filozofiju, ali ako u mom djelu ima filozofije ona je sva iz ovog tla, iz mog islamskog korijena, iz naše tradicije, iz našeg duha. To se upilo u mene i svega me proželo tako da tim duhom prosto emaniram.” I iz ovog primjera vidimo da islam predstavlja izvorište i ishodište naše cjelokupne kulture i jamačno stoji u fundamentu mnogih djela naše književnosti.
Ramazanska književnost
No, da pređemo sa općeg na pojedinačno i sa govora o utjecaju islama na umjetnost i književnost općenito kažemo par opaski o tzv. ramazanskoj književnosti, dakle, onoj vrsti književnosti koja je u bitnome određena duhovnim značenjem ovoga blagosovljenog mjeseca.
Na književnom, literalnom planu ramazan se može promatrati u svom posrednom i neposrednom izričaju. U posrednom smislu ramazan je predstavljao svojevrsni pledoaje u čijim se okvirima stvarala atmosfera za nastanak, odnosno za širenje i prenošenje naše narodne umotvorine, osobito one junačke pjesme kazivane ili pjevane uz šargiju, koje su upravo ispjevane u ramazanskim noćima. Obično bi se po hanovima, kahvanama, musafirhanama, pa i bogatim begovskim porodicama sakupljao svijet izmoren dnevnim postom i ustezanjem, pa uz kahvu, nargilu i muhabet posebno slušao i sa osobitim uživanjem o bojevima i junačkim djelima Muje Hrnjice, Tale Ličanina, Gojenog Halila ili nekog drugog dobro poznatog bosanskog junaka. Koliki su značaj Bošnjaci pridavali ovoj formi umjetnosti govori činjenica da su ramazanski pjevači bili i profesionalci i polu profesionalci što znači da su opskrbu za vlastitu egzistenciju upravo namicali i osiguravali na ovaj način. Na taj su način ramazanske večeri “postale ne samo nadahnuće za vjerski zanos i obilje ibadeta, nego isto tako i podloga za osobeni scenski doživljaj”. Dakle, ramazan je na jedan osebujan način priređivao ambijent u kojem je duh našeg čovjeka doživljavao svoje ozbiljenje u širokom spektru tema iz epske poezije.
Pored ovog indirektnog utjecaja na književnost postojao je i direktni upliv ramazana na književnost. Naime, ramazan je predstavljao vid neposredne inspiracije za čitavu plejadu pisaca i pjesnika koji su u ovom, od Boga odabranom mjesecu, nalazili i nalaze neiscrpno vrelo svoga književnog izraza.
Jedan od književnika koji je u svom pisanju bio nadahnut ramazanom jeste veliki ali malo poznati autor, Alija Nametak. On je u svojim ,,Ramazanskim pričama”, kako je naslovio svoje djelo, pokušao da ostvari paralelu između prošlog i sadašnjeg, starog i novog, onoga što je bilo i onoga što tek treba da bude. Upravo ovi odnosi prestavljaju dominantnu notu njegovih priča. Dominantna crta ovih odnosa koje nam Alija Nametak pokušava ocrtati u ,,Ramazanskim pričama” je fatalno nerazumijevanje bivšeg i sadašnjeg, starih i mladih, pa pisac jednom rezignirano zaključuje ,,da je u ovom ahiri zemanu pile pametnije od kokoši”. Ovaj Nametkov zaključak je svojevrsna potvrda i vlastite nemoći i nesnalaženja u novim situacijama. Kao konačni zaključak i potvrdu neposjedovanja jasnog kursa u raspuhanim vjetrovima povijesti on veli: ,Bogami braćo mi smo ostarjeli. Dok učenjaci šalju rakete na mjesec, dok se po kosmosu šetaju kosmonauti mi se začahurili u probleme koji više nikome nisu bitni pa ni nama samima.
Drugi pisac koji je jako duboko bio dodirnut ljepotom i islama i ramazana jeste Musa Ćazim Ćatić. U njegovom pozamašnom opusu pjesme koje za svoj motiv imaju vjeru zauzimaju jako puno prostora kako u kvantitativnom tako i u sadržajnom dakle kvalitativnom smislu. Počevši od 1902. godine kada je iz pera ovog pjesnika potekla prva pjesma nadahnuta islamom ovaj Tešnjak će nam u emanet ostaviti jedna cijelu bisernu nisku pjesama vjerske sadržine. Neke od njih su Islamu, Grijeh, Lejle-i mevlud, pa sve do prekrasne pjesme Teube-i nesuha koja je ovjekovječila iskrenu ispovijest jednog pjesnika koga su surovi vjetrovi života otpuhali sa sigurnosti pravog puta.
Ovaj pjesnik je iznjedrio dvije pjesme koje su direktno posvećene ramazanu. U prekrasnoj pjesmi sa naslovom Ramazanska večer on nam kazuje o svojim impresijama onog trenutka u kojim se dijeli dan i noć kada suton pada mirisom ko smilje i dok pobožni ljudi za soframa sjede kako to lijepo zbori pjesnik. Taj moment, u kojem je po tradiciji postač bliži Gospodaru nego što je bio Musa, a.s., na Sinaju i u kojem molitve usne šapuću mu tiho sa bljedilom svetim što im lica svio. Upravo taj momenat je za pjesnika najljepši trenutak u ovom blagoslovljenom mjesecu. Zvuk posuđa sa iftarskih sofri mješa se sa zvukom ezana, zvuk molitve sa plamom kandilja te na taj način postiže jedno uznosito i posebno stanje u kojem i svjetlost zvuči i u kojem zvuk sjaji. Možda su upravo ovo najljepši stihovi i njegova cjelokupna književna opusa.
Poslušajmo bar nekoliko stihova ove prekrasne pjesme:
Suton se spušta, mirisav k'o smilje
I siplje zemljom svoje nujne čare –
Gle, mujezini već pale kandilje
I svijet ostavlja trge i pazare,
A suton pada mirisav k'o smilje…
Pobožni ljudi za soframa sjede,
Molitve usne šapuću im ti'o
Radosnim okom u satove glede –
Bljedilo sveto post im licem svio;
Al’ oni veselo za soframa sjede.
I gle, najednom svjetlost neka sinu
S tabije bijele, k'o nur s Tura da je,
A sa njim zvuk se po vazduhu vinu –
Zvuči l’ to svjetlost ili to zvuk se sjaje?
Večernji anđeo to iz topa sinu.
U govoru o ramazanskoj književnosti nezaobilazan je i Branislav Nušić koga su upravo ramazanske večeri sa svojom nesmiljenom toplinom inspirisale da napiše djelo sastavljeno od dvanaest pripovjedaka a koje je naslovio Ramazanske večeri. Nušić je službovao na Kosovu i imao priliku da se izbliza upozna sa jednim društvom koje je u bitnom definirano i određeno islamom. On nije krio svoje velike simpatije prema tom narodu i njima imanentoj kulturi. Njegove priče su lišene malicioznosti, podmuklih floskula, zavisti ili mržnje. ,,Sunce već leglo; na bajrak džamiji se uznio mali crveni bajračić: top sa kaleta oglasi iftar, a mujezini sa munareta otpjevali akšam ezane. Hoće da bude lijepa hladovita noć, a ima li ljepših noći od ramazanskih”.
Izvor: mizzenica.ba