U današnjoj hutbi govorit ćemo o kurbanu – historiji ovog propisa, njegovom shvaćanju i suštini, ako Bog da.
O kurbanu se u Kur'anu ne govori često, ako uzmemo u obzir sam izraz “kurban“, no žrtvovanje imetka, vlastitog života u ime Uzvišenog Allaha teme su koje nalazimo u brojnim ajetima časne Knjige.
Iz Kur'ana se posve jasno vidi da je kurban bio propisan prvom čovjeku na Zemlji Ademu a.s., i njegovoj porodici. U suri El-Maide, 27. ajet čitamo riječi Gospodara našega: Istinski im ispričaj događaj dvojice sinova Ademovih. Obojica su kurban žrtvovali. Od jednog je kurban bio primljen, a od drugog nije. Tada ovaj reče drugom:- Tebe ću ubiti, a ovaj odgovori :- Allah prima samo od dobrih i bogobojaznih.
U ovom časnom ajetu nalazimo potvrdu da kurban kao praksa ne potječe tek od Ibrahima, a.s. kako mnogi misle i kako se često, pogrešno, prezentira. Ovaj nam ajet daje još jednu bitnu dimenziju kurbana, a to je da u instituciji kurbana glavnu ulogu ne igra žrtva (kurban), njena kakvoća, nego iskrenost srca koje žrtvu prinosi.
U starim vjerozakonima islama koje su slijedili Ibrahimovi potomci po lozi njegova mlađeg sina Ishaka, a.s., poslanici Benu Israila žrtva se prinosila na taj način što se stoka na posebnom mjestu klala i potom bivala zapaljena. To je bila Žrtva paljenica kako se danas imenuje u tekstovima Starog i Novog Zavjeta i ona je vezana isključivo za odnos između Allaha i Njegova roba.
Kako je kurban bio propisan prvom čovjeku i poslaniku, Ademu, a.s., i njegovim sinovima tako je bio propisan i svim poslanicima poslije njega. U Starom Zavjetu u Prvoj knjizi Mojsijevoj kaže se za Nuha, a.s., da je prinosio žrtvu Bogu “od svake čiste stoke i od svijeh ptica čistijeh…“
Inače Stari Zavjet je krcat zapovijedima o prinošenju žrtava. Treća knjiga Mojsijeva sadrži posebna poglavlja o žrtvama naslovljena kao: “Zakon o žrtvama paljenicama“, “Zakon o žrtvama za grijeh“, “Zakon o žrtvama zahvalnim“, “Zakon o žrtvama jestivim“, “Zakon o žrtvama za prijestup“ …
Pored stoke i ljetine Židovi su u početku prinosili i ljudske žrtve. U Drugoj knjizi o carevima spominje se da je car Ahaz kao žrtvu prinio svoga sina.
Sa hrišćanstvom ideja žrtve dobija nagli i potpuni preobražaj. Obznanjuje se da je Bog beskrajno Blag i Milostiv, ali i Pravedan. On ne traži žrtvu za iskupljenje pojedinačno od svakog čovjeka, On traži žrtvu za iskupljenje čitavog čovječanstva jer svaki čovjek je u biti grješan jer se rađa sa praroditeljskim grijehom praoca Adama. Da bi se svijet očistio, po hrišćanskom shvatanju danas, bilo je potrebno da Bog pošalje sina svoga jednorodnoga, koji će otjelovljen u ljudskom liku, živjeti ljudski život i biti iako sam bezgrješan, na krst razapet da bi svojom nevinom krvlju i mučeničkom smrću izbavio čovječanstvo iz grijeha.
U kršćanstvu, dakle, vidimo prisutnu ideju, ne žrtvovanja čovjeka radi Boga nego se žrtvuje Bog radi čovjeka.
Kod Ibrahimovih, a.s., potomaka po lozi njegova starijeg, prvorođenog sina Ismaila, a.s., kurban (žrtvovanje stoke) se veže za obred hodočašća Svetog Hrama – Kabe, što ju Ibrahim, a.s., skupa sa Ismailom, a.s., izgradi po Allahovoj zapovijedi u dolini Meke. Znači, kod potomaka Ismailovih, kurban je vezan za obred hadždža i u tom smislu se klanje kurbana obavlja u vrijeme obavljanja hadža (Kurban-bajram), i na jednom od mjesta hodočašća (dolina Mina). Sve je ovo, jasno, vezano za opće poznatu kušnju kojom je Allah iskušao odanost svog roba Ibrahima, a.s., naredivši mu u snu da kao kurban zakolje svoga sina Ismaila a.s.,: Pa pošto je dostigao s njim (dobu) privređivanja, reče: “O sinčiću moj! Uistinu, ja sam u snu vidio da te ja koljem, pa gledaj, šta vidiš?” Reče: “O oče moj! Učini šta ti se naređuje. Naći ćeš – ako Bog da – da sam ja od strpljivih.“
Pa pošto se oba pokoriše, I položi ga na čelo. I pozvasmo ga: “O Ibrahime! Već si ispunio snoviđenje. Uistinu, mi tako nagrađujemo dobročinitelje. Uistinu, ovo je to, kušnja očita.”
I iskupismo ga žrtvom golemom, i ostavismo među kasnijim (pokoljenjima):
“Selam Ibrahimu! Tako nagrađujemo dobročinitelje! Uistinu, on je bio od robova Naših vjernika.“ (Es Saffat,102-111.)
Nadam se da svi znamo ovo kur’ansko kazivanje. Kada je Ibrahim položio na čelo, kako Kur’an kaže, sina Ismaila Allah je poslao meleka sa ovnom. Kada se pojavio ovan – kurban od Allaha, dž.š., kao zamjena za Ismail, a.s., prisutni melek uči tekbir: ALLAHU EKBER, ALLAHU EKBER. Ibrahim, a.s., također, uči: LA ILAHE ILLALLAHU VALLAHU EKBER. Na kraju Ismail, a.s., kao dječak donosi tekbir i čini zahvalu Allahu dž.š. riječima: ALLAHU EKBER VE LILLAHIL-HAMD. Ovo je u stvari tekst tekbiri-tešrika koji učimo i trebamo da znamo na koji događaj se podsjećamo njihovim učenjem kao što trebamo da pojmimo i veličinu veličanja, slavljenja i hvaljenja koju izričemo njihovim učenjem. Mi smo učenjem tekbiri-tešrika više okrenuti melodičnosti i zajedničkom izgovaranju ovih riječi, no kada vidimo nakon kakva događaja su izgovorene ove riječi i ko ih je i u kakvom stanju izgovorio, vjerujem da će upamtimo li ovo naše učenje tekbira ubuduće biti duhovno sadržajnije.
Ovaj događaj iz Ibrahimovog, a.s., i Ismailovog, a.s., života ne govori o muci i patnji ljudskog roda, već nas upućuje u perfekciju čovječanstva, slobodu iz zatvora instinkta i sebičnosti, uzdizanje duha.
Ovaj veličanstveni događaj nas također uči, kroz Ibrahima, da ljudski život, Ismailov, Ibrahimov, svačiji, dobiva svoje značenje i vrijednost od Boga, Izvora Kreacije – a ne od prirode.
Značajno je da dobre stvari u životu, predstavljene Ismailom, ne crpe svoju vrijednost iz činjenice da postoje i da mogu biti vrednovane, uživane i da se njima može oduševiti, već od Boga, Izvora Kreacije.
Ibrahim, a.s., je, na neki način, dao Ismaila da bi ga potom dobio natrag na prikladnijoj osnovi. Ovaj događaj nas uči da je Bog Dobrota, Ljepota…
Klanje kurbana potvrđen je objavljivanjem Kur'ana direktnom Ismailovom potomku, Resulullahu, Muhammedu, s.a.v.a., tako da kurban ostaje kao propisana forma žrtve u islamu sve do Sudnjeg Dana. Također je Kur'anom propisano da se meso koristi za ishranu određenih kategorija ljudi, tako da žrtvovanje kurbana nema samo karakter ličnog odnosa između Allaha i roba koji kolje kurban, već ono sada poprima širi društveni i socijalni kontekst.
A kamile smo vam učinili jednim od Allahovih obreda hadždža i vi od njih imate koristi; zato spominjite Allahovo Ime kad budu u redove poredane; a kad padnu na zemlju, jedite ih, a nahranite i onoga koji ne prosi, a i onoga koji prosi; Tako smo vam ih podčinili da biste zahvalni bili. Do Allaha neće doprijeti meso njihovo i krv njihova, ali će Mu stići iskreno učinjena dobra djela vaša; Tako vam ih je podčinio da biste Allaha veličali, zato što vas je uputio. I obraduj one koji dobra djela čine.( Hadždž, 36-37.)
Bez obzira na to što kurban sada poprima i širi socijalni karakter, njegova suština i dalje ostaje u relacijama između Rabba i roba zato što do Allaha neće doprijeti meso njihovo i krv njihova, ali će Mu stići iskreno učinjena dobra djela. Prema tome pitanje žrtve je uvijek vezano za lični odnos roba prema Allahu i za njegov lični nijjet. Stoga za potpuno shvatanje institucije kurbana trebamo posvetiti truda pokušaju dosezanja unutarnje dimenzije same žrtve u islamu. Za istinsko shvatanje uloge kurbana i same suštine ovog obreda neophodno je da shvatimo ovu bitnu povezanost dijela i nijjeta.
Dani koji su pred nama, dani kurban-bajrama, dani hadža puni su simbolike i poruke koja se ne može pravilno i potpuno razumjeti ukoliko se ne poznaje život Ibrahima, a.s., U narednim danim, pored klanja kurbana, muslimani počašćeni odlaskom na hadždž ponavljat će mnoge pokrete i radnje Ibrahima, a.s., njegova sina Ismaila, a.s., njegove supruge Hadžere. Obilaziće oko Kabe koju je on podigao sa svojim sinom Ismailom, trčaće od Safe i Merve opetujući pokrete njegove supruge Hadžere koja trči tražeći vodu, bacaće kamenčiće na Mini opetujući njegovo bacanje kamenčića na šejtana. U jednoj predaji sam našao zabilježeno da se pored Kabe nalazi i mezar hazreti Hadžere, crne žene Etiopljanke, robinje, koja je po svom društvenom staležu u vremenu kad je živjela vjerovatno bila na dnu društvene ljestvice, hem žena, hem crna, hem robinja, a Allah je dao da zbog njene bogobojaznosti danas najveći velikani čovječanstva obilazeći Božiju kuću, obilaze i njen mezar i opetuju njene korake. Velike su bile njene riječi kad je ostavljena u neplodnoj pustinji: Je li ovo naredba Gospodara? Kada je dobila odgovor da jeste nije više zapitkivala.
Nek nam ostane kao domaća zadaća da pročitamo o životu Ibrahima, a.s., ne samo kao lektiru nego neophodno znanje za pravilnije i dublje poimanje propisa kurbana i hadždža.
Izvor: www.rijaset.ba