Čuo sam da je neki car naredio da se jedan zarobljenik pogubi. Bijedni zarobljenik, u očaju i beznađu, poče na svom jeziku grditi cara i nepristojne riječi mu upućivati. Jer, kažu, tko se sa smrću pomiri, govori sve što mu je na srcu.
U nevolji kad izlaza nema
Ruka hvata za vrh oštra mača.
Kad čovjek padne u očaj, pruži jezik
Kao što mačka savladana od psa na njega nasrne.
Car upita: “Što kaže?” Na to će jedan dobronamjerni vezir: “Gospodaru, zarobljenik spominje kur’anski ajet: “…i oni koji se u srdžbi savladavaju i opraštaju ljudima…” (Kur’an, III:134) Car se smilova i odusta od izvršenja smrtne kazne. Drugi vezir, koji je bio protivnik prvom, dostojanstveno izjavi: “Ljudima našeg položaja ne priliči da u carevoj prisutnosti govore išta drugo nego istinu. Ovaj je zarobljenik cara grdio i nepristojne riječi govorio.” Na ovo se car namršti i doda: “Meni se njegova laž više sviđa nego istina koju si ti kazao. Njegova laž izrečena je s namjerom da popravi stanje, a tvoja istina zasnovana je na rđavoj namjeri.” Mudri su kazali: “Laž izrečena u dobroj namjeri bolja je od istine koja sije smutnju.”
Svaki čovjek po čijim riječima i car postupa
Veliku štetu čini govori li išta osim dobro.
Izvor: Šejh Sadi Širazi, Đulistan, (prevod: Salih. A. Trako), El-Kalem, Sarajevo, 1989, str. 29.