Autor: h. hfz. Halid Hadžimulić
(Ova hutba je održana u Carevoj džamiji u Sarajevu 17. septembra 1976. / 22. dan ramazana 1396. godine po hidžri, a objavljena je u Glasnik-u Vrhovnog islamskog straješinstva u SFRJ, br. 5, septembar-oktobar 1976.)
Draga braćo i poštovane sestre!
Ramazan se primiče kraju. Ovi mubarek dani brzo izmiču. Jer, tek što smo se malo privikli na ovaj režim posta, na disciplinu tijela i duha, tek što smo otkrili ramazanske ljepote i osjetili slast tih užitaka, valja nam, eto, pomišljati na rastanak s njima.
Ramazan je došao da nas duhovno očisti, i on se sada sprema na odlazak, pošto je izvršio svoju misiju. Neki se, možda, raduju odlasku ramazana, jer im teško pada ova stega i disciplina. Ali, pravi mumin, koji se je obradovao ramazanu, osjeća sada bol i tugu, zbog rastanka sa ovim mubarek mjesecom. Ta će se tuga naročito osjetiti posljednjih dana ramazana, iza Lejletu-l-Kadra.
Ušli smo u posljednju trećinu ramazana, u ovo zadnje deset dana, u kojima se – prema hazreti Pejgamberovim riječima – nalazi i ona vrijedna noć, Lejletu-l-Kadr.
Zvanično uzeto, to je 27. noć ramazana. Ali, to nije sigurno. Jer, ni u Kur’anu, niti u hadisu, nije precizirano, koja je to noć.
Muhamed alejhisselam je malo pobliže odredio i ukazao, u kojima se noćima, vjerovatno, nalazi Lejletu-l-Kadr, pa je rekao, da su to neparne noći u ovih posljednjih deset dana ramazana: 21, 23, 25, 27 i 29.
U tim noćima, treba tražiti Lejletu-l-Kadr.
U drugom hadisu, hazreti Pejgamber je bio još precizniji i jasniji, pa je spomenuo samo tri noći: 25, 27 i 29.
A te noći su, eto, pred nama.
Zašto se ne zna tačno, kad je Lejletu-l-Kadr?
Zato, da se mi, u svom ibadetu, ne bi ograničili samo na tu jednu noć, a druge noći zanemarili.
Sve ramazanske noći su odabrane, i imaju posebnu vrijednost. U svakoj od tih noći prima se dova. Ali dova u ovoj odabranoj noći, Lejletu-l-Kadra, mnogo više vrijedi i mnogostruko se više plaća i nagrađuje. To su vanredni trenuci, čak i u ramazanu izdvojeni i istaknuti, te odlikovani nad ostale ramazanske časove.
Pošto je utvrđeno, da se ova izuzetna noć, Lejletu-l-Kadr, nalazi u zadnjih deset dana ramazana, najbolje je svih ovih deset posljednjih noći u ramazanu posvetiti ibadetu. Ili barem, u svakoj od tih noći, provesti jedan sat u tom vanrednom ibadetu. Tako možemo biti sigurni, da smo, na Lejletu-l-Kadr, bili budni, i da smo iskoristili te dragocjene trenutke u skrušenoj molitvi.
Znamo, da se je hazreti Pejgamber, u ovih posljednjih deset dana ramazana, povlačio u i'tikaf, i svih deset dana i noći provodio u ibadetu: u učenju, klanjanju i razmišljanju. Odatle je potekla ustanova i'tikafa.
U svakom većem mjestu, gdje ima džamija, u kojoj se klanja svih pet vakata namaza, dužni su muslimani, da izaberu između sebe dvojicu ili trojicu dobrih i pobožnih ljudi, koji će provesti ovih deset posljednjih dana ramazana u i'tikafu, posvetiti se za sreću i napredak toga mjesta, za bereket u svemu.
Kad bi nastalo ovo deset dana ramazana, Alejhisselam bi, često puta, budio svoje ukućane, da bi se i oni, u ovim noćima, posvetili vanrednom ibadetu, da bi se našli na kijamu, na sedždi ili u skrušenoj molitvi pred Svevišnjim, koji u ovim časovima, otvara vrata svoje milosti.
I mi smo dužni, da – po uzoru na hazreti Pejgambera, u ovim posljednjim ramazanskim noćima, otkidamo od sna i da što više vremena posvetimo ibadetu, da bismo tako iskoristili ove vrijedne časove i dragocjene trenutke, kada Allah, dž. š., u izobilju, prosipa svoju milost, nudi oprost grijeha i dijeli nagrade svojim robovima, koji se Njega sjećaju i Njega priznaju.
Po čemu je značajna ova odabrana mubarek noć, Lejletu-l-Kadr?
Značajna je, na prvom mjestu, po tome, što je, u ovoj noći, počela objava Kur'ana. To je veliki datum – možda najveći – ne samo u povijesti islama, nego u istoriji cijelog čovječanstva.
Nedavno se navršilo hiljadu i četiri stotine godina od tog velikog, istorijskog trenutka.
Drugo, značajna je po tome, što Allah, dž. š., u ovoj noći – izuzetno – prosipa obilje svoje milosti i obasipa njome sve svoje odabranike na Zemlji.
Ta milost, predstavlja amnestiju za sve grešnike. I oni, koji ne vjeruju, osjetiće blagodati te noći i te neizmjerne Allahove milosti. Samo oni nisu svjesni, odakle dolazi ta milost. Jer, Allahova milost, specijalno te noći, proteže se na sva Njegova stvorenja, bez obzira, da li Ga oni vjeruju ili ne.
Treće – ova je noć značajna i po tome, što u njoj silaze meleki na Zemlju i dijele Allahove darove onima koje zateknu u ibadetu. Meleki traže takvog čovjeka, koji je svjestan vrijednosti i veličine tih dragocjenih trenutaka, pa kad ga nađu, obilno ga daruju.
Kakva šteta za onoga, koga zateknu na spavanju!
Četvrto, značajna je ova noć i po tome, što je, u ovoj noći – izuzetno – dova kabul. U to su se osvjedočili mnogi ljudi i generacije.
Ko ima kakav veliki murad, pa u toj noći zamoli Allaha, dž. š., da mu olakša i omogući da dođe do toga murada, Allah, dž. š., će mu želju ispuniti. Za svo vrijeme trajanja te noći, a naročito od jacije do sabaha, otvorena su vrata za primanje dove.
Ovu noć provesti u ibadetu, bolje je nego hiljadu drugih mjeseci ibadet činiti, kao što se to razumi iz sure “El-Kadr”. A hiljadu mjeseci iznosi preko osamdeset tri godine!
To znači, kad bi čovjek živio 83 godine pa ne bi ni spavao, nego stalno ibadet činio, ne bi mogao zaraditi onoliki sevab, koliko može zaraditi, ako samo ovu jednu noć, Lejletu-l-Kadr, provede u ibadetu.
Ova noć je za nas, muslimane, specijalni Allahov dar. To je blagodat, koju je Allah, dž. š., dao samo nama, ummetu Muhammeda, alejhi-s-selama. I po tome smo mi odabrani ummet.
Blago onome, ko ovu noć provede u ibadetu. Taj može dobiti najveću nagradu: oprost grijeha, i tako svoju dušu očistiti i spasiti.
A jadan li je onaj, koji i ovu priliku propusti!
Zato kaže Alejhisselam u jednom hadisu, opisujući ljepote ramazana:
“U ramazanu ima jedna noć, koja vrijedi više nego hiljadu mjeseci. Ko tu noć ne iskoristi, ko te noći ostane lišen Allahove milosti – taj je, zaista, lišen svakog dobra; taj će i dalje ostati nesretnik i patenik.”
Zašto?
Zato, što je bio lijen, što se nije htio potruditi, što nije mogao od sebe žrtvovati ni toliko, da tu jednu jedinu noć ne spava. Sreća prolazi mimo njega, a on spava. Pa ko mu je onda kriv? Zar čovjek nije, često puta, sam uzrok svojoj nesreći? Dobro mu se nudi, a on neće da ga prihvati.
A za zlo trči! Satra se trčeći za onim, što će ga opržiti. U haramu i u grijehu, on nalazi slasti. Toliko mu je šejtan pamet zanio.
O ovim stvarima, trebalo bi da promisle oni, koji se žale na svoju sudbinu. Nije sudbina kriva za njihovu nesreću, nego oni sami.
Jer, oni kroje sebi sudbinu, svojim hrđavim i nepromišljenim postupcima, a kad ih stignu posljedice, onda se žale na sudbinu.
Zlo rađenje, gotovo suđenje! – kaže naš narod.
Uspjeh u životu, zavisi od samih nas. Ako smo uporni u svom radu, ako vjerujemo u uspjeh, onda ćemo savladati sve prepreke i doći do cilja. Ako nemamo vjere ni samopouzdanja, ako se kolebamo, pa na pola puta zastanemo, onda gubimo trku. Moramo biti na čisto s tim, šta je istina, a šta laž; gdje je pravi put, a gdje stranputica. Barem za nas muslimane, to mora biti jasno. To zato jer mi imamo Knjigu, u kojoj je sadržana sušta istina, i u kojoj nema nikakve sumnje.
Šta da učimo u ovim noćima, u ovih zadnjih deset dana ramazana, želeći da što bolje iskoristimo ove vrijedne časove nadajući se da ćemo u jednoj od ovih noći naići na tu odabranu noć, Lejletu-l-Kadr? Najbolje je da učimo kur’anske dove, koje su kratke i jasne, razumljive, i koje, u malo riječi, imaju mnogo značenja. Jedna od takvih dova, koja je veoma prigodna za ovu priliku, je i ova kur'anska dova:
(Esteizu Billah)
RABBENA ZALEMNA ENFUSENA, VE IN LEM TAGFIR LENA VE TERHAMNA, LE NEKUNENNE MINEL-HASIRIN!
Što u širem smislu znači:
– Ja Rabbi, mi smo sami sebi zulum počinili, sami sebi nepravdu nanijeli, (jer svojim grijesima, svojim lošim djelima i postupcima, ne možemo ništa Allahu, dž. š., nauditi, nego samo možemo Njegovu srdžbu izazvati, pa smo onda sami sebi štetu učinili).
– Pa, ja Rabbi, ako nam Ti ne oprostiš i ako nam se ne smiluješ, mi smo izgubljeni.
Da nas Allah, dž. š., sačuva takvog položaja, u kojem bismo ostali bez nade i lišeni Njegove milosti.
Hazreti Aiša, radijallahu anha, postavila je jedanput ovakvo pitanje hazreti Pejgamberu:
– Ja Resulallah, kad bih ja znala, koja je noć Lejletu-l-Kadr, šta bi bilo najbolje da učim i da u dovi zaištem od Allaha, dž. š.?
Na to joj hazreti Pejgamber odgovara:
– Ti, Aiša, uči ovu dovu: ALLAHUMME INNEKE AFUVVUN, TUHIBBUL-AFVE, FA'FU ANNI!
– Ja Rabbi! Ti mnogo opraštaš, i Ti voliš praštanje! Pa, ja Rabbi, Ti meni oprosti!
Kako je ovo lijepa sadržajna dova! A kratka je. Svako bi je mogao lahko napamet naučiti. To je jedna od najljepših i najkraćih dova, koju je hazreti Pejgamber preporučio da se uči i upućuje Allahu, dž. š., u ovoj odabranoj noći.
Isto tako, lijepo je učiti i ostale Alejhisselamove dove, koje je on upućivao Allahu, dž. š., u ovakvim prilikama. Jedna od tih dova, vrlo kratka i sažeta, je i ova:
ALLĀHUMME, MAGFIRETUKE EVSE'U MIN ZUNŪBĪ, VE RAHMETUKE ERDŽĀ INDĪ MIN AMELĪ!
– Ja Rabbi! Tvoj je magfiret širi i prostraniji od mojih grijeha! (Šta su moji grijesi, ja Rabbi, prema širini i veličini Tvoga rahmeta i magfiretal Oni se gube i utapaju u moru Tvoje milosti.)
– Ja Rabbi, ja se više uzdam u Tvoju milost, nego u svoja djela! (Strahujem da mi ne pretegne strana mojih hrđavih djela! Zato mi je, ja Rabbi, jedina nada Tvoja neizmjerna milost.)
Ima jedna dova, u kojoj se traži oprost, a koju je hazreti Pejgamber iskazao tako lijepim i biranim riječima, da ju je nazvao “Sejjidul-istigfār”, tj. najbolji način traženja oprosta. I taj istigfār preporučeno je da se uči u ovoj odabranoj noći. Tekst toga istigfara malo je duži i glasi ovako:
ALLĀHUMME, ENTE RABBĪ, LĀ ILĀHE ILLĀ ENTE, HALEKTENĪ, VE ENE ABDUKE, VE ENE ALĀ AHDIKE VE VA'DIKE, MESTETA'TU, E'ŪZU BIKE MIN ŠERRI MĀ SANA'TU, EBŪ'U LEKE BI NI'METIKE ‘ALEJJE, VE EBŪ'U BI ZENBĪ, FAGFIR LĪ, FE INNEHŪ LĀ JAGFIRUZ-ZUNŪBE ILLĀ ENTE.
– Ja Rabbi! Ti si moj Gospodar! Nema drugog Boga osim Tebe! Ti si mene stvorio, i ja sam Tvoj rob! Ja sam ustrajan, i održavam, koliko mogu, riječ i obavezu koju sam Ti dao!
(To jest: Ja Rabbi, ja sam Tebi obećao, i obavezu dao, da ću biti Tvoj vjerni rob, da ću se pokoravati Tvojoj volji i propisima Tvoje vjere, dini islama, i tu riječ i obećanje ja izvršavam, koliko mogu, ukoliko me nepredviđene stvari i okolnosti u tome ne spriječe.)
– Ja Rabbi, ja se Tebi utječem od zla svojih djela!
(To jest: Ja Rabbi, ja svojim hrđavim djelima i grijesima nisam ništa Tebi naudio, nego sam sam sebi zulum počinio! I sad, posljedice tih mojih hrđavih djela, mene stižu. Ja Rabbi, ja nemam kud, nego da se opet Tebi obratim, da me Ti sačuvaš od loših posljedica mojih vlastitih hrđavih djela.)
– Ja Rabbi, ja priznajem Tvoje blagodati i nimete, kojima si me obasuo. (I zahvalan sam Ti na njima.)
– Isto tako, ja Rabbi, ja priznajem i svoje grijehe. (Stidim se pred Tobom i kajem, što sam ih počinio.)
– Pa, ja Rabbi, Ti meni moje grijehe oprosti. (Jer jedini, ja Rabbi, opraštaš grijehe, i prvenstveno onim Svojim robovima, koji se Tebi obrate sa iskrenom tevbom, koji od Tebe traže oprosta za svoje grijehe.)
Eto tako, u ovom smislu, i ovako biranim riječima, treba se obraćati Allahu, dž. š., u ovim mubarek noćima i tražiti Njegovu milost.
Najveća je sreća za jednog mumina da mu Allah, dž. š., grijehe oprosti. A eto, kao što vidimo, pruža nam se mogućnost, da ovu veliku i rijetku priliku sada iskoristimo.
Osim dove, lijepo je, u ovim noćima, klanjati kazaeta. Svako ima propuštenih namaza, pa treba da ih naklanja.
I ova noć, Lejletu-l-Kadr, je najbolja prilika za to. Može Allah, dž. š., dati, pa da nam taj jedan namaz, koji mi sada naklanjamo, vrijedi kao hiljade i hiljade drugih damaza. Jer, kao što rekosmo, ibadet u ovoj noći, izuzetno se priznaje i cijeni i mnogostruko se nagrađuje.
Ovu noć, Lejletu-l-Kadr, Allah, dž. š., dodjeljuje nam je na dar iz Svoje velike milosti, da možemo, za jedan čas, postići onaj cilj do kojeg nismo bili u stanju doći ni u toku cijelog života. Toliko vrijedi jedan trenutak ove dragocjene noći.
Isto tako, u ovoj noći, treba da se sjetimo svojih umrlih roditelja – ako smo ih izgubili – te umrlih rođaka i prijatelja, koji su potrebni našoj dovi. Naša dova će im pomoći, da im se Allah, dž. š., smiluje i da im olakša stanje, u kome se nalaze.
Kako je nama drago, kad nas, u nevolji, posjeti prijatelj, zauzme se za nas, ili nam donese kakav dar!
Isto tako, i umrloj osobi, stižu darovi od našeg učenja i naših dova. Ne smijemo, dakle, zaboraviti one, koji su prije nas umrli. Sjećajući se njih, mi ćemo zaslužiti, da se i nas neko sjeti, kad napustimo ovaj svijet. Svako bi od nas želio da ostavi lijepu uspomenu iza sebe i da njegovo ime ne padne u zaborav.
Još nešto, u ovim noćima, ne smijemo zaboraviti.
Treba da se sjetimo naše braće muslimana, koji se bore za svoju slobodu, za svoju zemlju, za svoje ognjište, koje im je oteo njihov neprijatelj. Treba da zamolimo Allaha, dž. š., da im bude na pomoći, pa da dođu do pobjede i do svoje slobode. Sve je u Allahovoj moći. On daje i pobjedu i poraz. Nekoga uzdiže, nekoga obara, ali samo po zasluzi. Šta je ko zaradio, to će i dobiti! Zavisi od nas, jesmo li zaslužili da nam Allah, dž. š., ukaže Svoju milost i pruži Svoju pomoć.
Ako, dakle, želimo pobjedu nad svojim neprijateljima, bilo unutarnjim ili vanjskim, vidljivim ili nevidljivim, moramo pripraviti teren za tu pobjedu; moramo se naoružati tako, da budemo jači od neprijatelja. A onda, kad smo se tako pripremili, uzdati se u Allaha, dž. š., i tražiti Njegovu pomoć. Tek tako naoružani, i ako Allah, dž. š., bude uz nas, možemo se nadati pobjedi. Ako smo na pravom putu i ako smo Njemu pokorni i odani, On će nas uzeti u zaštitu i obradovati skorom pobjedom.
U svojim dovama, treba da zamolimo Allaha, dž. š., za slogu među muslimanima, jer bez sloge, nema sreće i napretka. Da su muslimani složni, i da svi idu zajednički, jednom cilju, pravim putem, ne bi bilo jače zajednice. Neprijatelji islama, svoje uspjehe zidaju na njihovoj neslozi i zaostalosti.
Ova mubarek večer je rijetka prilika, da zamolimo Allaha, dž. š., da nam pomogne u tom smislu i na tom polju, gdje smo izrazito slabi. Jer, bez Njegove pomoći, mi sami ne možemo ništa ostvariti.
Ove godine, mi, bosanskohercegovački muslimani, dočekujemo Lejletu-l-Kadr u znaku jedne velike pobjede na kulturnom polju: predstoji otvaranje islamskog faktulteta, akcija koja je započela prije nekoliko godina ubiranjem zekjata za potrebe Fakulteta koja je urodila plodom. Svijet se je odazvao toj akciji i svesrdno je pomogao.
Ne treba da žalimo truda ni žrtava na tom putu, jer će nam se one, s Allahovom pomoći, sigurno isplatiti. Otvaranje Fakulteta, biće jedan od najvećin uspjeha u istoriji bosanskohercegovačkih muslimana.
Nedavno smo imali jednu svečanost – Jevmi Bedr – godišnjicu bitke na Bedru. U toj bici, ashabi su, pod vođstvom hazreti Pejgamberovim, savladali trostruko jačeg neprijatelja.
Kako su u tome uspieli?
Uspjeli su zato, što su se, najprije, duhovno očistili, što su odbacili od sebe svako zlo i nevaljalštinu, što su bili složni i kompaktni, što su se borili za jednu uzvišenu ideju dini-islam, za koji nisu žalili ni život žrtvovati. Uspjeli su i zato, što su se, bez pogovora, pokoravali svome starješini, Muhammedu, alejhisselamu, koji ih je vodio pravim putem. Tako npr. kada im je hazreti Pejgamber rekao:
– Prođite se alkohola! To je otrov! Tu je izvor svakog zla! – oni su odmah, javno i demonstrativno, prolili na ulicu svu količinu alkoholnih pića, koja se je kod njih zadesila. I nikada se više nisu vraćali na to zlo!
Ne smijemo zaboraviti, da su Arapi bili primitivan narod, odan porocima i nevaljalštinama. Njih je islam oplemenio i moralno podigao.
Isto tako i mi, dok se ne očistimo od poroka, dok ne odbacimo od sebe harame, na koje smo navikli, ne možemo se nadati pobjedi nad porocima i neprijateljima.
Bez pripreme i žrtve, nema uspjeha ni pobjede! Treba se odreći svojih prohtjeva, pa se onda nadati dobru.
Zato, ko je ovog ramazana tobe došao, neka mu ta toba bude iskrena i konačna, i neka više ne pomišlja na krivi put.
Ako budemo svi takvi, iskreni i odani Allahu, ako zbacimo sa sebe okove poroka i nevaljalština, te ako odlučnim koracima stupimo na poprište u borbi za dini islam, za svoj dom i ognjište, za odbranu svojih svetinja, onda ne treba da strahujemo za svoju budućnost.
Jer, postoji Onaj, koji se brine za nas i koji će nas povesti pravim putem, pod uslovom ako se pokorimo Njegovoj volji.
Da nas Allah, dž. š., obraduje i da primi naše dove, koje Mu upućujemo! Amin!
Izvor: merjem.com