Lik kao unutartekstna instanca

Pojam lika najjednostavnije možemo definisati kao nekog nosioca radnje ili učesnika / sudionika u događajima koji se prikazuju u nekom književnom djelu. Ukoliko bi to djelo sveli na nivo rečenice lik bi bio subjekat koji vrši neku radnju (predikat). Likovi nisu pravi ljudi napravljeni od krvi i mesa, oni su imitacije, fantazije, napravljeni od riječi i rečenica. Likovi liče na ljude.[i] Možemo dodati-likovi i utiču na ljude. Često se dešava da čitatelji emotivno reagiraju na likove; doživljavaju ih kao neprijatelje ili kao prijatelje, poistovjećuju se sa njima, plaču ili se smiju sa njima i sl.

Ovdje ćemo se baviti samo različitim vrstama likova, kakvi likovi mogu biti i pokušati ilustrirati to sa nekoliko primjera.
Jedna od prvih podjela je Aristotelova na likove koji su bolji, lošiji ili isti kao mi. Primjećujemo da Aristotel ima u vidu moralne norme. U klasičnoj ind. drami lik je bio zamišljen kao jedan od 48 mogućih karaktera, čiju osnovu predstavljaju sljedeća 4 tipa:
a) veseo i bezbrižan
b) plemenit i častan
c) hrabar i mudar
d) žestok, častoljubiv i ponosan[ii]
Ovakva podjela nas podsjeća na neke druge formalne tipologije, poput Propove ili tipologije Surioa. Upravo zbog ove ograničenosti brojevima i tendecije za univerzalnom primjenom. Surio to ističe već samim naslovom svoje knjige-200 000 dramskih situacija. Ali, upravo na osnovu podjele indijske drame, Fraj je izveo 5 vrsta književnih junaka:

1. Ako je po vrsti iznad ostalih ljudi i njihove okoline- polubog- priča o njemu je mit.
2. Ako je po stepenu iznad ostalih ljudi i njihove okoline, on je tipičan lik narodnih priča, bajki, legendi koji čini čuda.
3. Ako je iznad ostalih ljudi, ali ne i njihove okoline, to je heroj epske pjesme i tragedije.
4. Ako nije iznad ostalih ljudi i njihove okoline, ako je jedan od nas, njegova uvjerljivost se mjeri kriterijima ljudskog iskustva i on je lik realističke književnosti.
5. Ako je ispod naših intelektualnih i duhovnih sposobnosti, on je lik u komediji i satiri. Pripada ironičkoj književnosti.

Froster dijeli likove na statične i dinamične, te na pune i ravne.[iii] Statični likovi su oni koji ne vrše radnju koja pokreće priču, koja je važna za nastavak priče, dok su dinamički oni koji su važni za sami razvoj radnje u priči ili njihov karakter pokreće priču. Ovdje možemo vidjeti sličnost sa statičnim i dinamičkim motivima o kojima govori Tomaševski.

Puni i ravni likovi-često ih još nazivamo plošnim i reljefnim likovima. Ravni / plošni likovi nemaju nekog dubljeg opisa, nemaju izgrađen unutarnji opis lika. Jednostavno su predstavljeni. A reljefni likovi imaju složenu izgradnju, dubinsku strukturu. Mike Bal piše da je ta podjela zasnovana na psihološkom kriterijumu. Ona ih naziva reljefnim i skiciranim likovima. Reljefni likovi su kompleksni i u toku priče se mijenjaju. A skicirani likovi, za nju su, stabilni stereotipni likovi. Iako ne govori ništa više, možemo zaključiti da su to likovi koji nemaju unutanji, dubinski opis i tipski su, znači da je jedna njihova karakteristika izražena i samo tako su predstavljeni. Skicirani su po svojoj differencia specifica. Važno je napomonuti da unutarnji opis lika nije samo psihološki, već može biti i: etički, govorni i sociološki.[iv] Etički ili moralni opis uključuje moralne osobine lika, njegov odnos prema drugim likovima, okolini i dr. Govorom lika upoznajemo se sa njegovim porijeklom, obrazovanjem, često i staležom i sl. Sociološkim opisom pokazuje se kako okolina, sredina u kojoj živi utiče na njega. A psihološki opis je njegov unutanji život- njegovi osjećaji, raspoloženja, misli. Korištenjem sva 4 segmenta dobiva se jedan zaista reljefni lik sa dubokom unutarnjom izgradnjom.

U 19.vijeku unutarnji život junaka otvara se u njegovom djelovanju u sredini u kojoj živi, kako navodi Tanja Popović. Tolstoj kaže da se prikazuje duševni život izražen u scenama. U modernim romanima, nastojalo se ući u tok svijesti lika, neposredno otkriti dinamiku njegovog unutarnjeg svijeta. A u postmodernim tekstovima likovi su samo fikcionalni konstrukti preko kojih se težište stavlja na samu tehniku, odnosno instrumentarij književne radionice, kako to definira Vladimir Biti.

Često pamtimo pojedine likove, a zaboravljamo djela iz kojih su. Ponekad lik može postati popularniji od samog pisca. Npr. sigurno je većina ljudi čula za Hamleta prije  nego za Šekspira.
 U velikom Tolstojevom romanu „Rat i mir“ postoji oko 375 različitih likova. Kroz nekoliko tih likova, moći ćemo ilustrovati neke od navedenih podjela. Tolstojevi likovi, po Fraju, pripadali bi četvrtoj skupini jer su to doista likovi-jedni od nas, dosta slični nama (ljudima) iz stvarnog života čiju uvjerljivost procjenjujemo nekim ličnim iskustvom.

Ali ipak historijske likove kod Tolstoja (kao što su Napoleon, Ruski car, general Kutuzov) možemo smjestiti ponekad u treću, a ponekad u petu skupinu. U ovom romanu kod Tolstoja statičnih i ravnih likova ima mnogo-oko 345. Ti likovi nemaju gotovo nikakvog opisa, imaju ime i neku prostu funkciju npr. Tit koji je Kutuzovljev kuhar, Terentjič Danilo-sobar, Repnin-knez, Platoche-vojnik, Kampana-general, Feoktis-ekonom itd. Oni se samo imenuju i definiše se neka njihova uloga, ali nisu važni za sami tok radnje, te se ne ulazi u njihovu dublju karakterizaciju.

Tolstoj takođe navodi likove koji nisu uopće ni imenovani, ali im određuje neku funkciju npr. Francuz bubnjar, Bezuhovljeve kćerke, Nesvickijev unuk i sl.

U ove navedene brojke ne ubrajaju se likovi koji nisu imenovani i nije im određena nikakva individualna funkcija kao što su npr. razne sluge, vojnici, ostali ljudi i sl. takvi likovi se izražavaju samo brojkama.

Dinamički i puni likovi su kod Tolstoja veoma bogato i široko predstavljeni, sa složenom unutarnjom izgradnjom. On preko tih likova i njihovih karaktera iznosi i cijelu sliku društva, sve njegove manjkavosti i izražava svoju kritiku nedostataka u toj zajednici / društvu. Sve to je zapravo sociološki dio unutarnjih opisa likova, koji zajedno grade jednu cjelovitu i koherentnu sliku.

Jedan od takvih likova je Andrej Bolkonski. Njegovo prvo predstavljanje jeste preko njegovog fizičkog opisa. Saznajemo da je bio onižeg rasta što nije slučajno jer nam to dalje otkriva ili nadovezuje još neke njegove osobine-da se divio Napoleonu, da je bio mrzovoljan i ljutite naravi. A u narodu je poznato da se u niskim ljudima krije veća ljutina prema izreci otrov je u maloj boci. Dakle, sve što se uvodi u opis lika i njegov karakter, kod Tolstoja je motivisano. Pa je zato morao biti predstavljen i lik Andrejevog oca koji nam je upotpunio sliku o njemu.

Zatim Andreja upoznajemo i preko odnosa sa drugim likovima, sa njegovom ženom Lisom, sa ocem, sestrom, Natašom i dr. Tu već počinje unutarnji opis i to preko etičkog segmenta.
Sve je na njemu, od umornoga, mrzovoljnog pogleda pa sve do lagana, odmjerena hoda, bilo u očitoj opreci s njegovom malom živahnom ženom.(str.21. / tom 1.)
Moja je žena-nastavljaše knez Andrej- divna žena. Ona je jedna od onih rijetkih žena za koje se ne treba bojati da će nam ukaljati čast: ali Bože moj, šta ja ne bih sad dao da nisam oženjen.(38. /1.)

Prikazuje se i odnos drugih likova prema njemu, pa tako Kutuzov piše njegovom ocu:

Vaš sin-pisao je on-ulijeva nadu da će biti oficir koji će se isticati radom, čvrstoćom i savjesnošću.(153./1.)

Govor Andreja Bolkonskog je u skladu sa njegovim visokim staležom, obrazovanjem i odgojem. Kako je tada bila praksa da elita ruskog društva govori francuski, što nam Tolstoj vjerno predočava, tako je i Andrej govorio francuski.

Tolstoj nam predstavlja i njegove misli i odnos prema svijetu i životu. To je psihološki aspekt unutarnjeg opisa.

Smrt, rane, gubitak obitelji, ništa me ne plaši. I koliko su mi god dragi i mili neki ljudi… ipak, ma kako se činilo jezivo i čudovišno, žrtvovao bih ih sve ovoga časa za trenut slave i pobjede nad ljudima…(319. /1.)

Ali upravo u tom segmentu, ovaj lik doživljava transformaciju. Njegov odnos prema svijetu i shvatanje života se mijenja. Mijenja se i njegov odnos prema Napoleonu, te je pred smrt on kao neka druga osoba.

Njemu se u tom času činilo tako jadno sve što je zanimalo Napoleona, pa i sam mu se njegov heroj… i radost zbog pobjede učiniše tako sićušni prema onom visokom, pravednom i dobrom nebu koje je on vidio i shvatio- da mu ne mogaše ništa odgovoriti.(352. / 1.)
…zaplaka roneći nježne, tple suze nad ljudima, nad sobom i nad njihovim i svojim zabludama.(258. / 3.)

U toj transformaciji lika kroz djelo, najvjernije vidimo izgradnju reljefnog, punog lika. Na kraju, kad on umire, o tome svjedoče i drugi likovi, kao što je Pjer Bezuhov:
Valjda nije umro onako ozlojeđen kakav je bio onda? Valjda mu se pred smrt otkrilo objašnjenje života?(215. / 4.)

Jedan od historijskih likova koje Tolstoj prikazuje je i Napoleon. Zanimljivo je da ga predstavlja potpuno suprotno od dotadašnjeg shvatanja tog velikog vojskovođe. Napoleon je predstavljen kao nesposoban čovjek kojem se jednostavno posrećilo da osvoji neka područja. Napoleon je, zato, takođe predstavljen kao puni ili reljefni lik. S tim što se Tolstoj više bazira na unutarnju izgradnju, a fizički opis skoro da i ne spominje-jer se podrazumijeva da već svi znaju kako je on izgledao.

…kad se odjednom pojavi mladi Napoleon sa svojim bezdušnim, ograničenim pogledom koji je bio sretan zbog tuđe nesreće…(353. / 1.)

Ovdje nam se predstavlja njegov etički opis gdje vidimo i njegov odnos prema drugima- sretan zbog tuđe nesreće. Zatim, najčešći su psihološki opisi gdje saznajemo njegove misli i uvjerenja:

On je umišljao sebi da je do rata s Rusijom došlo po njegovoj volji…(262. /3.)
Ali ja sam uvijek spreman da budem milostiv prema pobijeđenima. Moram biti velikodušan i uistinu velik…(326. / 3.) Čovjek bez uvjerenja, bez navika, bez predaja, bez imena, koji čak nije ni Francuz, probija se čudnim slučajnostima…(242./4.)

Zbog ovakvog predstavljanja Napoleona, ovaj lik pripada 5. Frajevoj skupini jer je ironički predstavljen. Tolstoj, takođe često govori da je bio Genij, ali opet ironično. U nj unutarnjoj izgradnji ističe se i sociološki opis jer sam lik ne doživljava unutarnju transformaciju već ga društvo prepoznaje i shvata nj pravu prirodu:

I genijalnog Napoleona pobijediše i odvedoše na otok Svete Helene,  jer su odjednom uvidjeli da je razbojnik. (300. / 4.)
Kao što smo već rekli da likovi iz književnog djela nisu stvarni ljudi, ipak oni, ponekad više utiču na nas od stvarnih ljudi. Neke od njih i življe i vjernije doživljavamo od ljudi koje poznajemo. Ali ne utiču likovi samo na čitaoce, oni utiču i na njihove pisce, pa i sam Tolstoj je govorio da mu je žao ubiti Anu, a u jednom pismu je napisao:
Kad bi neko umjesto mene završio Anu Karenjinu.[v]

Literatura:

1. Bal, Mike, Naratologija, Beograd, Alfa, 2000.
2. Biti, Vladimir, Pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije, Zagreb, Matica Hrvatska, 2000.
3. Cvetković, Ivana (slikokaz: Lik u književnom djelu) URL: http://www.os-gkarlovcana-djurdjevac.skole.hr/ (2012-12-28)
4. Popović, Tanja, Rečnik književnih termina, Beograd, Logos Art,  2007.
5. Rečnik književnih termina, Beograd, Nolit, 1986.
6. Tolstoj, Lav Nikolajevič, Rat i mir, Zagreb, Matica Hrvatska, 1976.
7. Tolstoj, Lav Nikolajevič, Ana Karenjina, Zagreb, Matica Hrvatska, 1976.

 Autor: Amina Gadžo