List Behar (1900 – 1911)
Inicijativu za pokretanje “Behara” dao je poznati književnik Edhem Mulabdić. Osnovni motiv mu je bio da se napokon “počne sa organiziranim stvaranjem domaće lektire i da se na taj posao podstiču svi oni koji imaju smisla za pisanje…” Naziv mu je dao Safvet-beg Bašagić. “Behar” je riječ iz arapskog jezika, i ona u prevodu znači cvijet voćke, a Bašagića je asocirala na rađanje, na nešto što tek treba da počne da živi. I uistinu, ne samo simbolično već i stvarno, list “Behar” predstavlja početak kulturno-prosvjetnog preporoda bosanskohercegovačkih Bošnjaka na ovim prostorima.
Kallayev režim dao je saglasnost za pokretanje lista, nadajući se da će on prenijeti na sebe “dio interesovanja politički i vjerski naelektrisane javnosti”. Ademaga Mešić je preuzeo finansiranje, Safvet-beg Bašagić uređivanje, a Edhem Mulabdić administraciju lista.
Programske orijentacije
Programska koncepcija “Behara” bila je svjetovnog, književnog i zabavno-poučnog karaktera. U pismenom zahtjevu za izdavanje odobrenja za rad, koji su uputili vlastima, stajalo je slijedeće: “List će biti poučno-zabavni, a pretežno će se baviti moralno-vjerskim odgojem muhamedanskog pučanstva, te će se prema tome baviti svim u to zasijecajućim pitanjima i pojavama”. Politički neutralan, opredijeljen da duhovno-etički djeluje prema svojim budućim čitaocima, “Behar” je težio da bude neka vrsta književno prosvjetne revije, koja će podstaknuti “afirmaciju književnog jezika i oprezno razbijanje ukorijenjenog uvjerenja da se za Bošnjake i u islamskom duhu može pisati samo na turskom ili nekom drugom orijentalnom jeziku”.
“Taj prvi broj Behara”, pisao je kasnije Mulabdić, “bijaše jedna kita cvijeća, iz koje je svatko mogao da uzme po koji stručak: i intelektualac, i čovjek iz naroda, i veliki i mali, i stari i mladi”.
Zaokret u orijentaciji
Ovo programsko opredijeljenje “Behar” će zadržati sve dok u njemu glavnu riječ vode Safvet-beg Bašagić, Edhem Mulabdić i Fehim Spaho. Zaokret je počeo kad je za urednika lista izabran Mehmed Džemaludin Čaušević, a to je bilo u sedmoj godini njegovog djelovanja. Tada su se pobunili i Mulabdićevu ostavku zatražili Osman Nuri Hadžić, Šemsudin Sarajlić i Musa Ćazim Ćatić, tvrdeći da on “guši svaku misao koja nije nikla u njegovoj glavi”. No, to nije bio prvi i pravi razlog njegovog zaokreta u programskoj orjentaciji. Njega će saopćiti vlasnik lista, gospodin Ademaga Mešić: “On je podvukao da ne oduzima “Behar” Mulabdiću ni iz kakvih osobnih razloga, nego zbog promjene programa lista i proširenja njegove sadržine, pored ostalog i u pravcu društveno-ekonomske problematike, zbog dudućeg dijela njegove građe na turskom jeziku i potpunije religiozno-panislamske orjentacije…” Tako će od sedmog broja u “Beharu” preovladavati publicistička nad književnom građom. To je dovelo do slabljenja književne saradnje i opdanja kvaliteta lista.
Saradnici
“Od starih saradnika javljaju se u njemu nekolicina: Šemsudin Sarajlić, Fehim Spaho, Musa Ćazim Ćatić, Mehmed Spaho, Muhamed Seid Serdarević, Fadil Kurtagić, Muhamed Emin Dizdar, te posebno Osman Nuri Hadžić, koji se nakon dužeg odsustvovanja ponovo aktivira u njemu. Nema u “Beharu” ni Bašagića ni Mulabdića, niti saradnika koje su oni podsticali i formirali: Hamida Šahinovića Ekrema, Muhameda Hifzi Muftića, Sulejmana Mursela, Hamdije Mulića, Muhameda Dubravića, Hazima Muftića, Ahmeda Džemala Šerića, Alije Kadića, Rizabega Kapetanovića, Teufika Bašagića…”
Književna ostvarenja
“Behar” je na svjim stranicama donio mnogo vrijednih književnih ostvarenja, od kojih se posebno izdvajaju sljedeća: socijalna, religiozno-mistična i intimna lirika Muse Ćazima Ćatića, rodoljubiva i patriotska lirika, poezija psalmi i mističnih ekstaza i dramski spjev “Abdulah-paša” Safvet-bega Bašagića, simbolične pjesme i lirski akvarel Fadila Kurtagća i Mulabdićeve pripovjetke, crtice i drama “Miraska”. Pored toga, u “Beharu” se naročito njegovala književna kritika, kao izraz shvatanja njegovih urednika. “Za ‘Beharovu’ književnu kritiku, uzetu u cjelini, može se utvrditi najprije da je u odnosu na tretiranje i ocjenjivanje djela polazila sa širih pozicija, karakterističnu i samu orijentaciju ‘Behara’, sa kojih se književnost posmatra više kao knjiga, prosvjetarski, kao pisana društvena aktivnost, utilitarno, koja dejstvuje u smislu opšteg kulturno-prosvijetnog, moralnog pa čak i društveno-ekonomskog razvoja, sa posebnim značajem za Bošnjake, a tek poslije toga sa pozicija književno-zabavnih.
Svi književni prilozi u “Beharu” bili su u funkciji programske postavke ovog lista, koji je težio da u potpunosti afirmira život bošnjačkog naroda, kako u prošlosti tako i u trenutku kada su djela pisana, da izrazi njegov autonoman karakter i mentalite i formira njegov osoben i prepoznatljiv književni iskaz, ugledajući se pri tome na strujanja u turskoj, srpskoj i hrvatskoj književnosti toga vremena”.
List “Gajret” (1907 – 1914)
Kulturno-prosvjetno društvo “Gajret” 1907. godine, pokrenulo je i vlastiti list “Gajret”, u čijem izdavanju su učestvovali Osman Đikić, Musa Ćazim Ćatić, Šemsudin Sarajlić i Fadil Kurtagić. List “Gajret” će izlaziti gotovo sedam punih godina, tj. do 1914. godine. Svoju prosvjetno-kulturnu djelatnost “Gajret” je razvijao na osnovama bošnjačko-srpske političke saradnje iz 1907. godine.
“Književni prilozi ‘Gajreta’ nastavljaju književni pokret i zamah ‘Behara’ iz osmogodišnjeg razdoblja muslimanske strukture njegovih saradnika i čisto muslimanske orijentacije njegovog programa, ali ga unekoliko i modificiraju u smislu upotpunjavanja književnih i kulturnih simpatija, koje u ‘Gajretu’ diskretno vuku i na srpsku stranu, i u isto vrijeme ga usavršavaju i razvijaju u pogledu intenzivnijeg stupanja najmlađe književne generacije smjerom srpske i hrvatske moderne književnosti. ‘Gajret’, osobito u poeziji, počinje da prevlađuje inercije domaćeg, usko narodnog tla, i svoju poetsku emocionalnost počinje da uiverzalizira”.
Dok je u “Beharu” preovladavala proza, u “Gajretu” je dominirala poezija. Pored Osmana Đikića, u ovom listu poeziju objavljuju i pjesnikinje Hatidža Đikić, Šefika Nesterin Bjelavac, P.K. Fatma.
“I ‘Gajretova’ proza uglavnom nastavlja ‘Beharovu’ pripovjedačku tradiciju i kulturno-prosvjetnu ideologiju, u okviru koje se javlja i problem muslimanskog bosansko-hercegovačkog rodoljublja i patriotizma. To je uglavnom kritičkorealistička proza, koja teži narodno-preporoditeljskim ciljevima putem osuđivanja negativnih etičkih i ekonomskih pojava među Bošnjacima i isticanje puteva narodnog razvoja u koje su uključeni, s jedne strane, narodna i vjerska tradicija, a s druge, prilagođavanje zahtjevima vremena u kojemu se živi. Glavna tematika ove proze produžava tematiku muslimanske pripovjedačke književnosti u ‘Beharu’ i prije ‘Behara’, i sva sadržana u okvirima održavanja savremene i neposredne stvarnosti njene kritičke ilustrativnosti”.
“Gajret” je objavio prozna djela Hamdije Mulića, Šemsudina Sarajlića, Hamze Muftića, Abdurahmana Hifzi Bjelevca, Mustafe Ćalića Gazanfera i drugih. On je, također, nastavio tradiciju ‘Beharovu’ da objavljuje prevode turskih, perzijskih i arapskih pisaca, te muslimanske narodne umotvorine, i to “gotovo od istih, već poznatih ‘Beharovih’ sakupljača, ali sa manje obaveznosti i sistematičnosti”.
List “Biser” pokrenut je 1. juna 1912. godine u Mostaru. Njegov vlasnik i zdavač je bio Muhamed Bekir Kalajdžić, trgovački pomoćnik i radnik u knjižari. Izlazio je samo dvije godine, a objavio je tri knjige: prvu 1912./13.,drugu 1913./14. i treću nakon rata 1918. godine.
List “Biser”
“Inicijativu kulturno-prosvjetnog, književnog i imanentno tome političko-narodnosnog vraćanja na pozicije prvobitnog ‘Behara’, čemu je pogodovala savremena društveno-politička klima, preuzela je grupa muslimanskih književnika, koja se okupila oko Muhameda Bekira Kalajdžića, vlasnika prve muslimanske nakladne knjižare i štamparije, te oko Muse Ćazima Ćatića, koga je Kalajdžić doveo za urednika svojih književnih edicija”. Tome je na ruku išla i “okolnost da je u to vrijeme u Mostaru živjela grupa vać afirmisanih muslimanskih književnika: Abdurezak Hifzi Bjelevac, Husein Đogo, Salih Bakamović, Omer A. Balić, Muhamed Behlilović, te činjenica da je ‘Behar’ prestao izlaziti, a da je ‘Gajret’ nije mogao u potpunosti ispuniti tu književno-časopisnu prazninu – ohrabrila je Kalajdžića da ovu ideju sprovede u djelo u svojoj izdavačkoj režiji i da ujedno udovolji ovoj kulturnoj potrebi”.
Programska orijentacija
Članovi njegove redakcije namjeravali su da pokrenu “poučno-zabavni” list koji će “pisati u čisto islamskom duhu”, kako bi mogao zaći u sve slojeve našeg naroda kao i u naše porodice” i koji se “neće upuštati u politička pitanja” jer je uvjeren da je “našem narodu preče prije duševno prosvijetljenje i usavršavanje”, nego “prazna politika”. “Poput “Behara” i “Gajreta” i “Biser” želi da u svoj krug okupi sve muslimanske kulturno-prosvjetne radnike kao kompaktnu cjelinu, sa ciljem zajedničke akcije pružanja pomoći narodu; po uzoru na “Gajretovu” ideologiju, on stavlja poseban naglasak na odgoj muslimanskog podmlatka…”
“Biser” je štampan latinicom. On donosi izabrane radove naših književnika u poeziji i prozi, razne pripovjetke iz našeg svagdašnjeg života, prevode iz turske, perzijske i arapske književnosti i islamske historije, zatim rasprave islamskih teozofa, kao i prikaze iz stranih literatura. Svojim “cjelokunim programom on predstavlja težnju za konstituisanjem i afirmisanjem autohtonog narodnog mentaliteta Bošnjaka kao posebne duhovno-etičke skupine u Bosni i Hercegovini, koja se, prema shvatanjima ovog lista, duhovno vezuje za druge islamske narode, što je bio i razlog i njegovoj, po uzoru na “Behar” izraženoj, orjentaciji isključivo na muslimanske književne saradnike”.
Saradnici lista
List je doivio veliki uspjeh i priznanje. Tome je najviše doprinosio Musa Ćazim Ćatić, koji je dosljedno radio na implementaciji usvojenog programa i njegove orjentacije.
“Književnici mlađe generacije dali su “Biseru” punu podršku: pored Ćatića, Šemsudin Sarajlić, Hamdija Mulić, Hazim Muftić. A. Hifzi Bjelevac, Fadil Kurtagić, Mihrab Šukri Kašiković, Husein Đogo, Sulejman Mursel, Fejzulah Čavkić, M. Ćelić Gazanfer, Fehim H. Baščaušević. A uz njih probijalo se i najmlađe književno pokoljenje: Salih Kazazović, Nazif Resulović, S. Firduz Muftić, Mehmed Zahirović, Nedžib Čardžić, Salih Bakamović, Mehmed Behlilović, Šefa Nesterin Bjelevac, Nafija Sarajlić, Munib Osmanagić (Narcis), Jusuf Tanović, Sejfudin Fikret Huseinagić i dr.”
Književna djela
U “Biseru” su objavljena mnoga danas poznata djela: roman “Pod drugim suncem” i knjiga feljtona “Hadžer-Maršeov dnevnik” Abdurezaka Hifzi Bjelavca, crtice “Teme” Nafije Sarajlić, humoreska “Životopis jednog međeda” Huseina Đoge i njegova farsa pod naslovom “Doktor Lucmanin”, drama “Sloga” Nazifa Resulovića, dramska adaptacija “Alibaba i četrdeset junaka” Nedžiba Čardžića i pripovjetka “Dva života mihraba” Šukri Čarišikovića. A pored djela domaćih autora “Biser” i hroniku književnih izdanja i prikaza djela turske književnosti: Huseyina Sireta, Faika Aliye, Kadriye Huseyina, Ali Alevibeya, Abdul-Hak Hamita i dr.
“Po svojim književnim prilozima ‘Biser’ produžuje literarnu tradiciju ‘Behara’, insistirajući na poučno-prosvijetiteljskim sadržajima, ali se, osobito u poeziji, osjeća i težnja za odvajanjem književnosti od društvene problematike i za emocionalno-estetskim samostaljivanjem u sferi individualnog doživljavanja i autonomnog egzistiranja, što se slaže sa političkim programskim deklarianjem samog lista”.
Muslimanska biblioteka
Pored “Bisera” Muhamed Bekir Kalajdžić je pokrenuo i muslimansku biblioteku, koja je predstavljala neku vrstu dopune samog lista “Biser” i suštinski je bila iste kulturno-književne koncepcije. Razlika je bila samo u odnosu islamskoprosvjetne i književne građe: u “Biseru” su daleko više bila zastupljena književa djela u odnosu na publicistička. U Muslimanskoj biblioteci je bilo to skoro poravnato, a samim tim su bile izjednačene čisto književne sa religiozno-ideološkim temama. Muslimanska biblioteka objavljuje djela koja su ranije već bila objavljena u “Biseru” ili “Beharu”, kao što je slučaj sa pjesmama Muse Ćazima Ćatića, “Novim vremenom” Edhema Mulabdića ili “Pod drugim suncem” A. H. Bjelevca i dr. Isti je slučaj i sa prevodima turskih djela: “Tajne” Ahmeta Mithata, “Sudbina jedne porodice” Mehmeda Celala, “Domovina” Namika Kemala i dr.
“U književnom pogledu Muslimanska biblioteka nije donijela ništa novo, nego je samo doprinijela da se očuva ono što je već objavljeno, da se književna djela još jedanput afirmišu, i u tome je njena velika zasluga, mada nije prezentirala apsolutan izbor vrijednosti i popularnosti iz oblasti muslimanskog književnog stvaralaštva iz ovog razdoblja”.
Majka i Dijete