Ljudska savjest i unutrašnje shvatanje čovjeka predstavljaju najvažniji kriterij za određivanje ružnog i lijepog, a to je I najveći činilac koji pokreće čovjeka u smjeru dobra i najbolji sud za odvraćanje čovjeka od činjenja lošeg.
Ovu čudesnu posebnost Bog je smjestio u ljudsku prirodu i njegovo stvaranje je izdvojio u odnosu na stvaranje drugih bića, kao što kaže Kur’an:
“I duše i Onoga koji je stvori, pa je nadahnu da shvati u čemu je njena nevaljalost a u čemu čestitost.”
Uzvišeni Bog ne samo da je u ljudsku nutrinu smjestio moć raspoznavanja dobra od zla već je ljudsku prirodu i fitret izgradio na temelju sklonosti prema tevhidu i izvoru svih dobara:
“Ti iskreno upravi lice svoje vjeri, stvaranju Allahovom, prema kojem je On ljude stvorio; nema nikakve promjene u stvaranju Allahovom.”
Ljudska savjest je takva da poput saosjećajnog učenjaka I učitelja upoznaje ljude sa onim što je dobro i poput dobrohotnog mudraca i odgajatelja odvraća čovjeka od činjenja grijeha.
Ona poput pravednog vladara i sudije u ljudskoj unutrašnjosti uspostavlja sudnicu, navodi čovjeka na pokajanje zbog njegovih grešaka te ga usmjerava prema nadoknađivanju ružnih i u smjeru činjenja dobrih djela.
Čestiti ljudi, koristeći se božanskim fitretom (bogomdanom prirodom) i vlastitom savješću, upotrebljavaju najpouzdanije jamstvo morala i idu u smjeru vlastite sreće te sreće I dobra svoje zajednice.
Nevaljali ljudi traže izlike i opravdavanja, ne pridržavaju se činjenica i ne vrše dobra djela, mada su pri tome svjesni svoje nutrine i mogu percipirati istine, a posebno na Sudnjem danu, kada će biti uklonjene sve prepreke i nemar, kao što Kur’an ukazuje:
“Sam čovjek je svjedok protiv sebe, iako opravdanja iznosi.”
Izvor: “Vrline čestitih u Kur’anu”, s perzijskog preveo Sedad Dizdarević, fondacija “Mulla Sadra” u BiH, Sarajevo 2012