U nekom velikom gradu živio je jedan lopov. Taj je krao što bi stigao, noću je ulazio u dućane i kuće, uzimajući sve što je bilo iole vrijedno. Pod plaštom noći, privukao bi se dućanu, dlijetom bi provrtio rupu u zidu, pa bi ušao unutra.
Jedne noći, kao i obično, prikrade se jednom dućanu i stade praviti rupu u zidu. U blizini je živio neki bolestan starac, koji noću nije mogao zaspati, začu lupu ispod prozora, pa izađe vidjeti o čemu se radi. Zateče onog lopova gdje buši zid, pa, ne shvatajući šta se dešava, upita: “Dobri čovječe, šta to radiš u ova doba noći?”
Upravo kad mu san napokon pade na oči,
začu kako u blizini nešto lupa usred noći;
zateče neznanca, ništa mu ne bi jasno,
upita: “O čovječe, šta radiš ovako kasno?”
Lopov se nimalo ne zbuni, iako ga je starac zatekao u njegovom nedjelu, i nastavi udarati po zidu. Dobri starac pomisli da ga ovaj nije čuo, pa ponovo upita: “Zaboga, šta to radiš?”
“Ja sam dobošar, starče”, mirno odgovori lopov.
Starac se začudi takvom odgovoru. Mislio je da nije dobro čuo, pa upita još jednom: “Nisam te dobro razumio. Šta kažeš da radiš?”
“Udaram u doboš, rekoh ti”, bez imalo snebivanja reče lopov.
“Ali, zaboga, niti vidim niti čujem tvoj doboš!”, zbuni se starac.
“Ne brini, čut ćeš ga sutra!”, sa smješkom odgovori lopov i nastavi svoj posao.
Izvor: Dželaluddin Rumi Mevlana, Kazivanja iz Mesnevije, Fondacija „Baština duhovnosti“, Mostar, 2011., preveo i prilagodio: Muamer Kodrić, str. 114-115.