Magarac se sreo sa slavujem
Pa mu veli: “Svud glasovi kruže
Da si velik majstor u pjevanju, druže.
Hajde da te čujem,
Sud vlastiti bih htio o tome steći
I tebi ga reći.”
Slavuj mu poče u taj čas
Svoj glasni poj i cvrkut tih,
Čas u sto boja bigliše mu glas,
Čas zaromoni stih,
Pa tiha pjesma kroz daljine tone,
A časkom opet žice sve mu zvone,
I sve se stiša tada
Pjesme željno miljenika Zore.
Umuknu ptice, stanu vjetri s gore,
Mirno legnu stada.
Pastiru stade dah, od sreće trne,
Zatrepti sva mu duša.
K pastirici plahi pogled svrne,
Pun zanosa sluša.
I svrši pjevač, a magarac reče:
“Pjevao si dobro, zanosno i lako,
Bez dosade može slušati te svatko,
Tek je meni žao
Što ti pijetla našeg nisi upoznao.
Od njega bi još mog'o naučiti mnogo.”
Čuvši slavuj sud magarca stara,
Prhne i poleti preko devet bara…
Čuvaj, Bože, i nas takvih kritičara!
Ivan Andrejevič Krilov
Izvor: citanka.ba