Majčino“čulo“ za odgoj

Autor: prof. dr. Mujo Slatina

Iz prirodne teorije prava saznajemo da u čovjeku postoji osjećaj za pravdu i pravičnost. Ne moramo biti pravnici da bismo osjetili kad smo nekom nepravdu učinili. Takvo jedno slično „čulo“ postoji i u čovjeku kao odgajatelju. Čovjek ima prirodni osjećaj za odgoj. Kao što prirodni osjećaj za pravednost i pravičnost ima svoj korijen u „ljudskoj prirodi“, tako ga ima i osjećaj za odgoj. Kao što u čovjeku obitava osjećaj pravde, isto tako u njemu obitava i odgojni osjećaj. On nije naučena pedagoška vještina, nego Allahovom voljom utisnuta pronicljivost za odgoj. On je posebno izražen i primjetan kod majke. Njen odgojni osjećaj skoro da funkcionira kao instinkt. Ovaj „instinkt“ je nekada uspješno zamjenjivao čovjekovo iskustvo, obrazovanje, učenost. To majčino „čulo“ za odgoj, ta njena prirodna odgojna pronicljivost otklanja mnoga lutanja i stranputice u procesu odgojnog djelovanja. Svaki majčin pedagoški akt, svako njeno uplitanje u rast i razvoj ličnosti djeteta, praćeni su njenim prirodnim osjećajem za odgoj. Da bi ostavila otvoren put ljudskom (dječijem) duhu, ovaj prirodni odgojni osjećaj majka redovito usmjerava na dušu djeteta. Majka nikada ne ometa da dječiji glas (svi dječiji signali) dođu do nje. Ona skoro seizmografski osjeća činjenicu da odgoj počinje tamo gdje počinje malo, tamo gdje je prisutna i najmanja odgajateljska reakcija i teško primjetan pedagoški akt.[1] Njen odgojni osjećaj ima tri pratilje: ljubav, dobrotu i strpljivost. Ljubav je srce majčine pedagogije.

Izvor: „Majka – riječ u kojoj je sadržan jedan čitav odgojni sistem“, Takvim za 2000, Rijaset Islamske zajednice u BiH, Sarajevo, 1999., str.114-115.