Mevlana Dželaluddin Rumi

Autor: hfz. Aida Kadrija

---

Mevlana Dželaluddin Muhammed Belhi-Rumi (Mewlānā Jalāl ad-Dīn Muhammad Balkhī-Rūmī) je islamski duhovni velikan 13. vijeka, anadolijski mistik, perzijski pjesnik, učitelj i vodič onima koji vole i priželjkuju ljubav jednog i jedinog Boga. On je čovjek čiji stihovi privlače duše ljudi, bez obzira na vjersku pripadnost, poučavaju i bude dobro u njima, pri tome šireći poruku mira i ljubavi. Za UNESCO ovo je bio dovoljan razlog da oda priznanje ovom velikanu, nakon tako mnogo vijekova, proglašavajući 2007. godinu godinom Rumija.

Život

Mevlana je rođen na tlu današnjeg Afganistana, u gradu Belhu. Kao godinu rođenja ovog islamskog velikana većina historičara navodi 1207. Međutim, ima i onih koje ovo osporavaju, na osnovu nekih širih historijskih zbivanja, pa tvrde da se Mevlana rodio nešto ranije, tačnije oko 1200. godine.

Otac mu je bio Behauddin Veled, poznat i pod imenom Sultanul-Ulema (Sultan učenjaka), a majka mu je bila Mumin Hatun, kćerka Rukneddina, emira Belha. Mevlanin otac je bio čovjek natprosječne inteligencije, nepregledna riznica znanja i mudrosti, ali prije svega veliki učenjak sufizma. Njegova medresa, gdje god da se nalazio, bila je uvijek puna učenika kojima je otvarao oči za ljepote duhovnog carstva.

Malog Dželaluddina, kasnije velikog Mevlanu, kao sina učenjaka odgajala je njegova majka i odrasliji učenici koji su pratili svaki njegov pokret. Osobito su dva bliska prijatelja i sljedbenika Sultanul-Ulemaa, Šerafeddin Lala iz Samarkanda i šejh Burhaneddin iz Tirmiza, preuzeli odgovornost za vježbanje mladog Dželaluddina i naučili ga da čita i piše kada je imao samo pet godina. Mladi Dželaluddin je privlačio pažnju svojom inteligencijom i nikad nije bio sam. Ponekad bi dolazio u očevu medresu, tiho sjedao u ugao i sa dubokom koncentracijom slušao očeve riječi. Pažljivo je analizirao svaku riječ, a povremeno bi postavljao pitanja koja su izazivala divljenje prisutnih.[1]

Mevlana svoje rano djetinstvo provodi u Belhu kojeg napušta nešto prije najezde vojske Džingis Kana. Sultanul-Ulema je svoju porodicu poveo na put čije će posljednje zaustavljanje biti grad Konja, smješten u Anadoliji, zemlji tada znanoj po imenu Rum, po kojoj je i Mevlana dobio svoj nadimak Rumi.

Njihovo prvo veliko zaustavljanje na ovom putu bilo je u gradu Nišapuru, čuvenom centru nauke i kulture tog vremena. Ovom prilikom Mevlana se susreo sa velikim mistikom tog vremena Feriduddinom Attarom, a taj susret je ostavio dubokog traga na njega i na njegovo kasnije spisateljstvo. Mevlana je sa oduševljenjem slušao bisere mudrosti koje su u razgovoru razmjenjivali njegov otac i Attar. Attar je bio impresioniran mladim, ali već zrelim Dželaluddinom. Obraćajući se njegovom ocu Attar je rekao:

Ovaj tvoj sin je određen da zapali vatru u mnogim srcima širom svijeta.[2]

Tom prilikom Attar je poklonio Mevlani rukopis svog rada Esrarnama (Knjiga tajni) koja je postala njegovo svakodnevno štivo i koju je nerijetko koristio u svojim kasnijim djelima, posebno u Mesneviji. Suznih očiju Attar je ispratio iz Nišapura ova dva velikana. Posmatrajući kako Mevlana ide iza svoga oca, primjetio je:

Kakav zadivljujući prizor! Rijeka teče vukući snažni okean iza sebe… [3]

Na svom putu prema Konji, kao konačnom odredištu, Bahauddin Veled se sa svojom porodicom zaustavljao u Bagdadu, Kufi, Mekki, Medini, Jerusalemu, Damasku, Akšehiru te u gradu Lerendeu, danas poznatom kao Karaman. U svakom gradu mu je ukazana počast i uvijek je bilo mnogo onih koji bi se sjatili oko njega u želji da se okoriste njegovim znanjem.

U proljeće 1225, u gradu Karamanu, Mevlana se vjenčao sa Dževher Hatun, kćerkom Šerefeddina Lale, lijepom djevojkom dobrog srca. Nedugo nakon vjenčanja dva tužna događaja su potresla ovu pobožnu porodicu.  Mevlanina majka Mumin Hatun umire, a ubrzo iza nje i njegov stariji brat Muhammed Aleaddin. Obadvoje  su sahranjeni u Karamanu. Ali sunce utjehe, nakon ova dva velika gubitka, ubrzo je obasjalo njihova srca. Rođen je prvi Mevlanin sin Sultan Veled, a nedugo poslije i drugi, Aleaddin Čelebi.

Pored ova dva sina Mevlana je tokom svog života bio obdaren još jednim sinom kojeg je nazvao Muzaffereddin Alim Čelebi, te kćerkom, Melike Hatun. Ovo dvoje djece rodila je Kerra Hatun, lijepa i obrazovana žena koju je Mevlana oženio nakon iznenadne smrti voljene mu žene Dževher Hatun.

U Karamanu Sultanul-Ulema se zadržao sedam godina okupivši oko sebe brojne sljedbenike. U to vrijeme Anadolijom je vladala Seldžučka država. Glavni grad je bila Konja, grad ispunjen umjetnošću i naukom. Učenjaci, pjesnici, šejhovi, umjetnici, svi oni čije je ime postalo poznato, bili su pozivani u Konju. Sultan Aleaddin Kejkubad, čuvši za slavu koja je pratila Sultanul-Ulemaa, poziva ga u Konju, poručivši po emiru Musi:

Bio bih najsretniji kada bi se on potrudio da dođe u Konju i učinio ovaj grad svojom postojbinom. Ja ću biti njegov rob, učenik i sljedbenik. Konja, sultan i njegovi emiri ga očekuju.[4]

Tako se Sultanul-Ulema nastanio sa svojom porodicom u Konji. Nakon dvije godine ovaj veliki duhovni velikan umire, a oko Mevlane se okupiše njegovi učenici željni daljeg podučavanja i vođenja stazama duhovnosti. Međutim, Mevlana se nije osjećao spremnim da zauzme mjesto svoga oca.

U ovom periodu značajnu ulogu u Mevlaninom životu odigrao je Sejjid Burhaneddin, koji je čuvši za smrt dragog prijatelja došao iz Tirmiza da pruži podršku Mevlani. Sejjid Burhaneddin je postao Mevlanin vodič i učitelj, a Mevlana njegov učenik. Nakon nekog vremena, Sejjid je ubijedio Mevlanu da ode u Halep i Damask i da jedno vrijeme provede izučavajući vidljive nauke. U Halepu se Mevlana zadržao godinu, a u Damasku više od četri godine, marljivo učeći  i proširujući svoje znanje. Učenjaci i sufije, sa kojima se u tom periodu susretao, prepoznali su njegov potencijal, ukazivali su mu poštovanje i divili se njegovoj inteligenciji i duhovnosti.

Po povratku u Konju Mevlana se ponovo predao duhovnom vođenju Sejjida Burhaneddina. Kako su godine prolazile Mevlana je duhovno sazrijevao. Devet godina kasnije Sejjid Burhaneddin je ispunio svoju zadaću i poželio da se vrati u Kajzeri, gdje bi proveo posljednje dana života. Mevlani je teško padalo odvajanje i želio je znati zašto Sejjid želi otići. Odgovor je bio:

Ti si sada spreman, moj sine… Nema niko da ti je ravan u bilo kojoj grani učenja. Ti si postao lav od nauke i znanja. Ja sam isti takav lav tako da nema mjesta za nas obadvojicu ovdje. Eto zašto želim da idem. Osim toga, veliki prijatelj će ti doći koji će biti tvoje ogledalo, a ti njegovo. On će te voditi u unutarnja dostignuća duhovnog svijeta, baš kao i ti njega. Svaki od vas će upotpuniti drugoga i vi ćete biti dva najveća prijatelja u čitavom svijetu…[5]

Godine 1239. Mevlana se oprostio od Sejjida, koji je nepunu godinu nakon povratka u Kajzeri preselio na bolji svijet. Ali kako je Sejjid i najavio, u Mevlanin život uskoro je ušao čovjek koji je učinio mnogo za njega na putu njegovog daljeg duhovnog sazrijevanja te ostavio neizbrisiv trag na njegov život i spisateljstvo.

Taj čovjek je bio Muhammed Šemsuddin ibn Ali iz Tabriza, poznat kao Šemsuddin Tabrizi ili, jednostavno, Šems. Šems je stigao u Konju 1244, a tad je imao oko šezdeset godina. Njihov prvi susret je bio poput susreta dva okeana mudrosti i duhovnosti, te je duboko protresao duše i jednog i drugog. Od tada pa do dana njihova rastanka bili su nerazdvojni saputnici na putu duhovnih visina. Da, saputnici, jer teško je reći ko je kome ovdje bio učitelj i vodič. Oni su jednostavno nadopunjavali jedan drugoga, uživajući u slatkim plodovima ljubavi prema Jednom i Jedinom.

Iz ovog razloga Šems u svom djelu Makalaat kaže: „Od kako sam napustio moj rodni kraj Mevlana je jedini šejh kojeg sam našao.“ Dok Mevlana u svom Divanu kaže: „Šems iz Tabriza je moj istinski šejh. Mi smo prašina na njegovim stopalima.“[6]

Međutim, njihovo prijateljstvo nije bilo dobro primljeno među mnogim Mevlaninim učenicima, jer se Mevlana predao druženju sa Šemsom, a zanemario svoje učenike. Mnogi od njih, jednostavno, nisu mogli shvatiti Mevlaninu potrebu za Šemsom, prirodu njihova druženja niti Šemsovu duhovnu veličinu. Tako da je u srcima nekih od njih poniklo sjeme mržnje koje je bujalo i izraslo u žestoko neprijateljstvo. To je bio jedan od razloga Šemsovog prvog nestanka nakon nepune dvije godine od dolaska u Konju.

Nakon godinu dana tuge zbog razdvojenosti, koja je Mevlani donijela duboko duhovno sazrijevanje, Šems se vratio u Mevlanin život maja 1247. Ali već iste godine u decembru neprijateljstvo prema Šemsu je doseglo svoj vrhunac. Šems je ubijen, ali je njegova smrt prikrivana za Mevlanina života, iz želje da se ublaži njegova tuga, tako da se proširila priča o nestanku Šemsa. Do kraja svog života Mevlana nije odustao od Šemsa, tražio ga je i čekao, te iako je u sebi naslućivao istinu, nije sebi dozvoljavao da povjeruje u njegovu smrt. Iz tog perioda potiču i ovi stihovi upućeni Šemsu:

Kao putnik, ti si krenuo na put.

Gdje si otišao pa da ne možemo pronaći

čak ni prah od otisaka tvojih stopala?

Put koji si izabrao, ovaj put je krvav.[7] 

Sljedeća ličnost koja je ostavila svoj trag na Mevlanin život bio je zlatar sa tržnice u Konji, čovjek čistog srca i duboke duhovnosti, Salahuddin Zerkubi. Tih u svojoj dostojanstvenosti, Salahuddin je pružio smiraj Mevlaninom srcu, duboko ranjenom nakon rastanka sa Šemsom. Salahuddin Zerkubi je bio mnogo stariji od Mevlane, nije znao ni čitati ni pisati, ali je bio obdaren bistrinom uma i čistoćom srca. On nije bio šejh Mevlani već njegovim učenicima, iako je i sam bio jedan od njih. Ali od drugih učenika on se izdvajao svojom duhovnom posebnošću koju je Mevlana prepoznao, cijenio, pa je i druge upućivao na dobro prema ovom čovjeku. Jednom prilikom kad je upitan o čovjeku koji posjeduje mudrost, Mevlana je odgovorio:

Mudar čovjek je onaj koji ti govori o tvojim tajnama dok ti šutiš. Takav čovjek je šejh Salahuddin.[8]

Svoju duhovnu povezanost sa Salahuddinom Mevlana je krunisao vjenčanjem svoga sina Sultan Veleda i Salahuddinove kćeri Fatme Hatun. Ono što je tom prilikom Mevlana rekao svom sinu lijep je savjet koji bi svaki otac trebao uputiti svome sinu na dan njegova vjenčanja:

Drži u poštovanju Fatmu Hatun i učini da svaki dan i noć budu praznik za nju.[9]

Jedanaest godina nakon Šemsove smrti Mevlanino srce je ponovo ispunila tuga zbog gubitaka voljene osobe. Salahuddin, ophrvan godinama i bolešću, je preselio na bolji svijet. Mevlana je predvodio dženazu i njegovo tijelo položio u zemlju pored svoga oca.

U Mevlaninom životu je ugašeno jedno svjetlo, a nedugo poslije zasjalo je drugo. To svjetlo je bio Husameddin Čelebi. Ovaj obrazovan i produhovljen čovjek postao je blizak i nerazdvojan prijatelj velikom Mevlani. Mesnevija, kojoj se vijekovima divi i islamski i neislamski svijet, diktirana je u pero ovog čovjeka, a njen šesti tom Mevlana je posvetio upravo njemu, pa kaže:

O životu srca, Husameddine, bio si dugo vremena zauzet pisanjem ove šeste knjige. O Husameddine, to je magnetna sila čovjeka poput tebe čije je znanje i razumijevanje tako duboko da čini da se svijet okreće… Poklanjam ovaj šesti i posljednji džild Mesnevije tebi.[10]

Mevlana je bio čovjek širokog srca, čiju su vrijednost uvidjeli mnogi. Svi značajni ljudi tog vremena su mu iskazivali poštovanje, a on ih je savjetovao i upućivao dobru. Ali ni sa jednim od njih nije bio blizak kao sa Sulejmanom Pervanom, službenikom visokog ranga u Seldžučkoj državi. Mevlana ga hvali sljedećim riječima:

Muineddin Pervane je čovjek koji se boji sopstvene moći, zagrljaja Božanskog blagoslova, zapečaćen je pečatom postizanja svojih želja, koji čezne za budućim svijetom slobode, istinski prijatelj i muž pravde i dobrote, poštovan od Boga i ljudi, sultan emira… [11]

Susreti Sulejmana Pervane i Mevlane su bili ispunjeni dugim i dubokim razgovorima, koje je Pervanin pisar počeo zapisivati, te je tako nastalo još jedno poznato Mevlanino djelo Fihi ma fihi.

Dani su prolazili a Mevlana je živio šireći ljubav i dobrotu oko sebe. On nije bio prijatelj samo onih koji su ga okruživali, on je bio prijatelj čitavom ljudskom rodu. Mevlana nikad nije pravio razliku među ljudima zbog boje njihove kože, jezika kojim su govorili ili vjerovanja koje su ispovijedali. On je pozivao čitavo čovječanstvo ka istini, nastojeći im blagošću, ljubavlju i znanjem ukazati na put koji vodi Bogu.

Dođi u inat svemu, dođi.

Ma ko da si, dođi.

Bilo da si nevjernik, vatropoklonik, idolopoklonik,

bilo da si se pokajao i posrnuo stotinu puta…

Ova vrata nisu vrata očaja.

Ma šta da si, dođi.[12] 

Ovu Mevlaninu širinu nisu mogli svi shvatiti. Ne mogu ni danas. Ali bez ikakve sumnje on je uvijek bio i do posljednjeg daha ostao vjeran rob svog Gospodara.

Ja sam rob, ja sam rob, ja sam rob.

Ja povijam svoju glavu od stida zbog propuštenih

dužnosti robovanja.

Svaki rob se raduje kada se oslobodi.

Ipak Bože, ja se radujem da budem tvoj rob.[13] 

Teret godina pritisnuo je i Mevlanina pleća. U kasnu jesen 1273. Mevlana je legao u krevet shrvan bolešću. Pozvani su čuveni doktori tog vremena, ali pomoći nije bilo. Mevlana je iz dana u dana bivao sve slabiji. Sultan, veziri, emiri, učenjaci i svi oni koji su ga voljeli obilazili su ga, želeći bar još jednom vidjeti njegovo svijetlo lice. Tuga se svila u njihova srca, suze su iskrile u njihovim očima. A Mevlana ih je tješio:

Ne tugujte što napuštam ovaj svijet. Što god vam se dogodi, ja sam s vama. Kao što je naš Poslanik rekao: „I moj život i moja smrt su povoljnost za vas.“ Svrha mog života je bila da pokažem istinski put, a moje smrti da vam pomognem  na putu. Naređujem vam, bojte se Boga tajno i javno, jedite malo, spavajte malo, govorite malo. Ne griješite, postite i molite se redovno. Stalno obuzdavajte svoje strasti, čuvajte se raskalašenosti i rasipništva, provodite slobodno vrijeme sa ljudima od zrelosti i znanja. Znajte, najsretniji čovjek je onaj koji pomaže čovječanstvu.[14] 

U nedelju 17. decembra 1237. Mevlana je preselio na bolji svijet. Dok je duša ovog velikana udisala posljednje daške ovog prolaznog svijeta dozivala je svog Voljenog:

Kada primiš našu dušu, smrt je slađa od šećera.

Kada smo s Tobom, smrt je slađa od slatkog života.[15]

Vijest o Mevlaninoj smrti odjeknula je gradom. U toj dugoj zimskoj noći Konja je jecala od tuge.

Nikad prije se nije u Konji skupila takva masa kao ona što je čekala pred Mevlaninom medresom da isprate dženazu. Sultani, emiri, učenjaci, imami, sveštenici, Arapi, Turci, ljudi svih klasa, svih rasa i svih religija su se skupili tamo tog dana.[16]

Svi su bili tužni zbog gubitka… A Mevlana, Mevlana je uživao u slatkoći ponovnog sjedinjenja sa Voljenim. 

Na dženazi mojoj nek’ se

ne tuguje zbog rastanka,

jer baš tada dušom mojom

sreća sastanka žubori.[17] 

Djela

I nakon toliko mnogo vijekova Mevlanino ime ne blijedi. Ono po čemu ga pamte, po čemu ga spominju, njegova su djela.

Mevlanin maternji jezik je bio turski, jer je Belh, njegov rodni grad, pripadao regiji u kojoj je preovladavalo tursko stanovništvo. Sa svojom porodicom, te na predavanjima Mevlana je govorio turski. S druge strane, pod utjecajem islamske religije arapski jezik je također bio široko zastupljen, dok je poznavanje perzijskog jezika bilo suštinsko za kulturu intelektualne klase tog vremena. Perzijski jezik je bio jezik koji je duboko prodro u tesavufsko i literarno spisateljstvo tog vremena te ga je tako i Mevlana koristio. Većina njegovih djela je na perzijskom, neka su napisana na arapskom, a koristio se i turskim. Interesantno je spomenuti da je Mevlana naučio i grčki, da bi se približio grčkoj manjini, pa su čak i neki stihovi zabilježeni na grčkom jeziku. 

Iako Mevlanu danas često nazivamo pjesnikom, pisanje poezije, za njega, nije bio jedan od njegovih talenata. Mevlana je često odbacivao ograničenja koje je nametala metrika i rima, želeći se slobodno kretati u svijetu ideja i značenja. Za njega su metrika i rima bili nevažni poput stubova postavljenih da se uz njih penje vinova loza. Stubovi nisu bitni. Bitna je vinova loza i njeni plodovi, odnosno, bitno je ono što se govori, a ne način na koji se to čini. Ovim povodom Mevlana je rekao: 

Kada razmišljam o rimi, moj Voljeni me ukori govoreći: „To nije Moje lice, ti moraš misliti o Meni.“ Moj Voljeni je onaj koji misli o rimi. Ti si moja najveća rima… Šta su metrika i rima da bi trebao misliti o njima. Oni su samo stubovi uz koje se loza penje. Zaboravi na metriku, poeziju i riječi. Pusti me da ti govorim bez njih…[18] 

I Mevlana je govorio. Koristio je svaku situaciju u životu da bi izrekao neki bejt ili uputio neki savjet. A sve ono što je rekao, što je zapisano, ostalo je kao pouka i vodič onima koji tragaju za istinskim znanjem i srećom.

Ja sam rob Kur'ana cijelim bićem svojim,

i prašinu s praga Ahmedova volim;

strah me da mi drukčije ne pripišu riječi,

jer jedino to je ono što govorim.[19]

• Mesnevija

Na prvi pomen Mevlaninog imena prvo čega će se većina ljudi sjetiti je Mesnevija. Mesnevija je Mevlani donijela svjetsku slavu, a njena popularnost uprkos proteklim vijekovima ne jenjava.

Mesnevija je impozantno djelo napisano u šest tomova (džildova) sa oko 26 000 bejtova. Djelo je inspirisano prije svega Kur'anom i Poslanikovim a.s. hadisima, a protkano poučnim pričama. Napisano je na perzijskom jeziku, izuzev uvoda koji su napisani na arapskom jeziku. 

U stvaranju Mesnevije veliku ulogu je odigrao Husameddin Čelebi. Osim prvih 18 bejtova koje je Mevlana zabilježio lično, sve ostale bejtove zapisao je Husameddin Čelebi, a o načinu na koji je Mevlana stvarao Mesneviju Čelebi je rekao sljedeće:

On nije nikad uzeo pero u ruku dok je sastavljao Mesneviju. On je recitovao gdje god bi se našao, bilo to u medresi, na toplim izvorima Ilgin, u hamamima Konje ili u Meram vinogradima, i ja bih odmah počeo da  pišem, čak sam teško mogao ići u korak sa njim. Ponekad bi recitovao i danju i noću nekoliko dana. A drugom prilikom mjesecima ne bi ništa sastavio. Jednom u periodu od dvije godine nije ništa pisao. Po kompletiranju svakog džilda, ja bih mu sve to ponovo pročitao tako da je mogao ispraviti napisano…[20] 

U uvodima Mesnevije Mevlana je ovo svoje djelo opisao na sljedeći način: 

Nema sumnje da je Mesnevija ljekovit napitak za srce, koji liječi tugu i žalost, osvjetljava značenje Svetog Kur'ana, ljepote ljudske prirode i uvećava blagoslov…

Ova knjiga, šesti džild duhovnih riječi i znakova, je lampa koja osvjetljava tamu obmana, sumnji i nevjerovanja. Niko ne može razumjeti ni vidjeti ovu svjetiljku životinjskim čulima…[21]

• Divani Kebir 

Divani Kebir predstavlja zbir pjesničkih ostvarenja nastalih tokom dugog vremenskog razdoblja. Iako se u ovoj zbirci možemo susresti sa različitim pjesničkim formama  (munadati, natovi, kaside, gazeli, rubaije…), najveći dio, ipak, zauzimaju rubaije i gazeli koje Mevlana pripisuje svome duhovnom saputniku Šemsuddinu Tabriziju, tako da je i dio Divani Kebira, koji sadrži gazele i rubaijje, nazvao Divani Šemsi Tabrizi. 

Divani Kebir sadrži oko 40 000 stihova. Većina stihova zabilježena je na perzijskom, a manji broj na arapskom, turskom i grčkom jeziku.

• Fihi ma fihi

Fihi ma fihi, djelo često prevođeno na druge jezike pod naslovom Znakovi Nevidljivog (Signs of the Unseen) ili Knjiga o Unutarnjem (Le Livre du Dedans), je Mevlanino prozno djelo napisano perzijskim jezikom. Rođeno kroz duge i duboke razgovore između učitelja i učenika, Mevlane i Sulejmana Pervane, ovo prozno djelo, protkano povremeno stihovima, obrađuje teme vjere i sufizma.

Značaj ovog djela leži u tome što ovo djelo predstavlja jednu od prvih proznih knjiga na perzijskom jeziku nakon takozvane perzijske književne revolucije (enghelāb-e adabi). Pored toga ova knjiga je postala uvod u Mesneviju. Također mnogi pojmovi sufizma su opisani u ovoj knjizi jednostavnim pojmovima.[22]

Na ovo Mevlanino djelo često se gleda kao na djelo ključno za razumijevanje tajni Mesnevije, pa se ne rijetko i njihove tematike međusobno isprepliću i nadopunjavaju.

Razlika između ptica dok lete na krilima svojim i zaljubljenika u Boga je u tome da ptice lete uvijek u određenom smjeru dok zaljubljenici u Boga lete na krilima svoje žudnje daleko od svih smjerova.[23]

• Mektubati Mevlana

Mektubati Mevlana predstavlja zbirku Mevlaninih pisama koje je Mevlana u različitim prigodama pisao seldžučkim sultanima, državnim dostojanstvenicima, svojim bližnjima i prijateljima. Mevlana je pisma diktirao svojim učenicima koji su ih zapisivali, a on bi ih potom potpisivao i upućivao određenoj osobi. Ovim pismima Mevlana se često zauzimao za siromašna, iskrena srca tražeći za njih pravdu i pomoć, dok za sebe nikad nije tražio ništa.

Mektubati Mevlana  sadrži 147 pisama pisanih tečnim i izuzetno lijepim književnim stilom, tako da pored velikog historijskog značaja ova pisma imaju i neizmjernu književnu vrijednost.

• Medžalis-i Seb'a 

Ovo prozno djelo predstavlja zbirku od sedam predavanja koje je Mevlana svojevremeno održao, a koja su njegovi vjerni učenici zapisali, pa tako se i mi, nakon takom mnogo vijekova, možemo njima okoristiti.

Danas i nakon sedam vijekova Mevlanina djela, nadahnuta ljubavlju, pisana s ljubavlju i radi ljubavi, nadahnjuju i osvjetljavaju ljudske duše širom svijeta, nadilazeći pri tom sve kulturne i vjerske razlike među njima. Svaka njegova riječ upućena je čovjeku sa željom da mu pomogne spoznati istinsku vrijednost života te njegov krajni i jedini istinski smisao–ljubav.

 

U lice ljubavi gledaj želiš li čovjek biti,

s onima hladnog srca ne sjedi, dahom će te zalediti.

 

Lice ljubavi traži, a ono nije u ljepoti lika,

s kim istim putem kročiš, s njim bol ćeš podijeliti.

 

Sve dok si gruda zemlje u nebo nećeš se dići;

tek kad se raspeš, prašinu tvoju vjetar će zrakom kovitlati.

 

Ne razbiješ li svoj grumen zemlje, čovjek pravi nećeš biti,

a smrt će svakako naposljetku grudu blata tu zdrobiti.

 

U jesen list požuti, al’ korijen ga stabla opet ozeleni,

a ti se na ljubav tužiš, strah te od nje ublijediti.

 

Prispiješ li, prijatelju, ti u društvo naše,

na tron pravi tad ćeš sjesti, pravu radost osjetiti.

 

Ostaneš li godinama da se družiš ti sa nama, 

postaje ćeš sve vidjeti, i na kraju pečen biti.

 

Ako te Šems Tabrizi u konope svoje veže,

nikad nećeš poželjeti iz tog se ropstva izbaviti.[24]

 

Bibliografija

1. Discourses of Rumi (or Fihi ma Fihi), 451 str. http://www.thesufi.com/rumi_fihi_ma_fihi.pdf
2. Fihi ma Fihi, http://en.wikipedia.org/wiki/Fihi_Ma_Fihi
3. Gazel o smrti, prepjevao: prof. Ešref Kovačević, „Šebi Arus“, broj 19/20, Udruženje derviških redova BiH, Tarikatski centar Sarajevo, Sarajevo, 1999., str. 6.
4. Mevlana Dželaluddin Rumi, Divan-i Šems, preveo: Muamer Kodrić, 99 str.http://www.scribd.com/doc/120158782/Divani-Sems-A5
5. Őnder, Mehmet, Mevlana i njegov put ljubavi, pokrovitelj: Muslimansko dobrotvorno društvo MERHAMET, Sarajevo, 1992, 153 str.