Fejzulah Hadžibajrić
فَلَمَّا أَن جَاءَ الْبَشِيرُ أَلْقَاهُ عَلَىٰ وَجْهِهِ فَارْتَدَّ بَصِيرًا ۖ قَالَ أَلَمْ أَقُل لَّكُمْ إِنِّي أَعْلَمُ مِنَ اللَّـهِ مَا لَا تَعْلَمُونَ
A kad glasonoša radosne vijesti dođe, on stavi košulju na lice njegovo i on progleda. „Zar vam ne rekoh“ – reče – „da ja znam od Allaha ono što vi ne znate?“ (Kur'an, XII:96)
Bejtovi (3231-3239)
Ako nemaš moći da osjetiš miris iz tajnog svijeta,
potrudi se da istjeraš nazeb iz sebe, pa da ga osjetiš.
Kad ti prestane prehlada, osjetićeš miris bostana,
ukazaće ti se put, pa ćeš naći muršida-vodiča.
Komentar:
Ovaj tajni miris je ono što su nam rekli pejgamberi i evlije o tim svjetovima. Zato podigni svoje noge i tragaj za tim, traži znanje koje su donijeli pejgamberi i evlije. Obični svijet pokazuje hladnoću prema ovim porukama. Od te hladnoće oni su se prehladili i dobili nazeb, pun im je nos i ne osjećaju miris. Ovo je hladnoća srca i duše.
Tvoje oči koje ne vide, sada će progledati,
prsa i srce će ti postati prsa Turi-Sinaa.
Komentar:
Da postigneš džezbu i budeš privučen mirisom manevijske strane, to dolazi od Allaha. Tvoje oči će dobiti novo viđenje o nepoznatim predjelima.
Jusuf, sin Jakubov, je rekao: Stavite ovo na oči mom ocu.
Idite sa ovom mojom košuljom njemu, pa će on progledati.
Komentar:
Pripovijeda se da je ova košulja bila Ibrahim-pejgamberova, pa da je nju Džebrail donio Jusufu u jamu da bi je on poslao svome ocu da protrlja slijepe oči i progleda pred ostalom braćom i narodom. Jusufov brat Jehuda je krenuo ocu u Kenan, a otac mu je već osjetio miris te košulje, odnosno miris svoga sina Jusufa za koga nije vjerovao da su ga vukovi pojeli, kako su ostala braća tvrdila, proglašavajući oca matuhom. Kad su mu donijeli košulju na oči, progledao je i rekao: Zar vam ne rekoh da ja znam od Allaha ono, što vi ne znate. (Jusuf, 96) Ovo se saznaje ilhamom, a miris košulje je bio samo posredovanje.
Kako je Jakub progledao, to nam reče Ahmed u svom vazu:
Ono čime se moje oko hrani, to je da sam stalno u namazu.
Komentar:
Ovaj hadis prenosi Enes, r.a., a glasi: Meni je učinjeno dragim od vašeg dunjaluka: žene, lijep miris, a smiraj moga oka je u namazu. Ovo ćemo objasniti jedno po jedno.
1. Hazreti Pejgamberu je dato s Allahove strane da voli žene, ali nije to samo s nefsanske strane, kako mi odmah pomislimo. Ovo je u ovom hadisu kazano lijepim arapskim jezikom. Svaki dio teži svojoj cjelini, tako je i nefs dio ruha. Žena je stvorena iz Ademova rebra, tako je ona nastala kao dio iz Ademove cjeline. Prirodno je da pamćenje pripada moždanim ćelijama i one su nosioci tog dijela funkcije organizma. U ovom hadisu nije rečeno „mer’-etun“- žena, nego „nisaun“, što u korjenu znači i dio nečega, u ovom slučaju dio Ademov. U značenju cjelovitosti, to znači da je hazreti Pejgamber volio sve ljude kao što jeste, i ljude i žene. Onaj ko voli dio, naravno da voli i cjelinu. Između svih dijelova postoji naginjanje prema jednom dijelu i sklonosti. Postoji težnja jednog dijela prema drugom, ali svi skupa teže svojoj cjelini. U čovjeku se očituje cio svijet, čovjek je svijet tj. cjelina u minijaturi. Od akli-kjula tj. vrhunske pameti je meram (namjera) hazreti Pejgamberov hakikat.
2. Drugo što voli hazreti Pejgamber je lijep miris koji može biti vanjski (zahirski) – razni parfemi, dok je nutarnji miris pojava Allahovih svojstava u nama ili oko nas, s time da se te pojave vide, kao što su: druge tajne, začudne stvari, ibadeti meleka, lijepa djela drugih ljudi imaju miris. Ovi manevijski mirisi ne idu putem zraka nego preko pameti i srca. Takav je miris osjetio Jakub u Jusufovoj košulji. Hazreti Pejgamberu je bilo drago sve što je lijepo.
3. I treći dio ovog hadisa u kome hazreti Pejgamber kaže da mu oči staju u namazu. Namaz je bio hazreti Pejgamberov česti munadžat, pa to treba ponekad da bude i mu'minima. Munadžat je šapat između Rabba i roba koji je u namazu. U namazu čovjek ponajbolje može osjetiti Allaha, dž.š., a vidjeti dragog Rabba je da ti oko stane na Njemu.
„Kurretu ajni fis-salat“, o tome ćemo govoriti, a i da vidimo kako su svi mutesavvifini jedinstvenog mišljenja kad govore o ovom dijelu hadisa, iako nisu živjeli u isto vrijeme. Mi ćemo iz Šejhi Ekberovog Fusus-ul-hikema uzeti samo zadnji tj. 27. dio (fasl) u kome se govori o ovom hadisu i o tome kako svaki pejgamber ima svoj prsten sa utisnutim muhurom. U prstenu našeg hazreti Pejgambera je utisnut u muhuru „Ferdijjet“ što znači da niko nije kao on, ili jedini, ili jedinstveni biser, koji je svojom veličinom napunio svu svoju školjku. Ovaj je hadis po ocjeni svih eminentnih muhaddisa „hadisun-hasenun“. Za ovaj kitab hafiz Fahri ef. Ilyazi iz Đakovice je rekao da ga ima izun kazivati svaki onaj ko je u tarikatu, a poznaje dobro arapski jezik. Kitab Fusus-ul-hikem počinje mubešširom tj. veselicom, a taj početak je, ovakav, kako nam ga prenosi Šejhi Ekber:
Ja sam vidio hazreti Pejgambera u veselom momentu u zadnjoj desetini muharrema 627. godine po Hidžri u čuvenom Damasku. U mubarek ruci hazreti Pejgamberovoj je bio kitab i reče mi: „Ovaj kitab je Fusus-ul-hikem – dragulj mudrosti, uzmi ga i idi među svijet pa neka ga koriste“. Rekao sam: „Slušam i pokoravam se Allahu i Njegovom Poslaniku i naredbodavcima koji mogu narediti između nas.“
Tako je hazreti Pejgamber govorio a Šejhi Ekber pisao. Poglavlja ima 27, a mi ćemo se pozabaviti samo ovim zadnjim.
Hazreti Pejgamberov ferdijjet je uzet zato što je on najizuzetnija osoba među svim ljudima. S njime je počelo stvaranje a završio se pejgamberluk. Ruhi Muhammed je postojao prije Ademova ruha i kod njega je izražena naročita ljubav prema Allahu, dž.š. Radi te ljubavi je zamišljeni svijet ostvaren stvaranjem tj. materijaliziranjem. U hadisu je rečeno da od dunjaluka voli žene miris i tek onda, na trećem mjestu, stanu mu oči na namazu. Zašto je stavljena žena na prvo mjesto a namaz na treće mjesto, svi se sigurno potajno pitamo?
U pojavi prvog bitka svijeta, žena je nastala od dijela čovjeka. Žena je stvorena prije nego što je namaz naređen. Tako je potrebno prvo sebe upoznati pa onda Allaha, ali to ne znači da je čovjek važniji od Allaha, dž.š. Spoznaja Allaha je plod spoznaje čovjeka („Men arefe nefsehu…“). Šejhi Ekber kaže: „Ti primi ovo kako hoćeš, ali hazreti Pejgamber je najjasniji Allahov delil – dokaz, pa ko spozna Pejgambera poslije sebe, lakše će spoznati Allaha.“ Sve što postoji na svijetu ukazuje da postoji Rabb. Žena je dio cjeline koja, dok se ne upozna, ne može se spoznati ni cjelina. Allah je dao stvoriti čovjeka pa ga je zadahnuo svojim ruhom. I Allahu je drago da se sastane sa svojim dijelom ruha koji mu je u čovjeku. Rabb i rob se uzajamno vole. „Meni je žao usmrtiti roba koji Me voli, jer ni Ja ne volim ono što njemu nije drago, ali se ne možemo sastati drukčije nego preko smrti.“ (Hadisi-kudsi) Hazreti Pejgamber kaže: „Neki od nas neće vidjeti Allaha dok ne umru.“
Bejt:
Ja volim Habiba i On za mnom čezne,
naš sastanak je smrt, a ona nije draga robu.
Hazreti Mevlana o ovome govori u Šebi-Arusu.
Pošto je Allah udahnuo svoj dio ruha u čovjeka, on voli taj svoj dio u čovjeku. Ovaj dah je nefese-rahman. Da bi Allah olakšao boravak čovjeku na Zemlji, stvorio mu je družicu. Stvorio je iz njegovog dijela, od rebra, i kad se ona osvijestila, okrenula se Ademu kao svome korijenu. Ovim je Ademu došao lezzet za životom. Allah voli onoga koga je stvorio po svome planu. Zatim je naredio melekima da učine sedždu čovjeku koji je od elemenata i Njegova ruha. Sad se pojavljuje troje: Allah, čovjek i žena. Jedan potočić čovjek je odvojio za ženu i zatražio približavanje nikahom. Do tada čovjekom vlada razum, ali u momentu spajanja on gubi razum, dok izbacuje sjeme; tad se sav utopi u posao i zaboravi na Stvoritelja. Iz toga razloga nam je naređeno da se poslije ovoga posla gusulom okupa cijelo tijelo i obuzme vodom kao što je bilo obuzeto strasnim uživanjem i zaboravilo na Allaha. Pri ovakvom fizičkom poslu Allahu je bilo žao što rob nije mislio na Njega i bio je sasvim odsutan od Njega. Zato mu je naredio da se okupa kako bi ga Allah mogao ponovo pogledati. U ovom momentu ne pada na čovjeka Allahov rahmet, sve dok se ne okupa. Žene treba voljeti iz mnogo drugih razloga, a ne samo radi spolnog odnosa, jer on vrlo kratko traje. Neizbježan je ali nepohvalan, jer dok je čovjek prisutan uz ženu dotle je odsutan od Allaha i rahmet ga zaobilazi.
Bejt:
Istina je da sam ja ašik,
ali ne znaju prema kome je moj ašk.
Šejhi Ekber govori kako su duše pale na sedždu i duže vremena se na sedždi zadržale, tu su one imale vremena vidjeti šta valja, a šta ne valja. „Lošim ljudima loše žene (stvari), dobrim ljudima dobre žene (stvari)…“ (Kur'an).
Ovdje je upotrijebljena riječ, „tajjib“ što znači: dobar, lijep, ugodan, prijatan, ukusan, sladak, veseo, raspoložen, dobronamjeran, pošten, častan, savršen, zdrav, namirisan, dozvoljen, zakonit itd.
Hazreti Pejgamberu je bilo drago od dunjaluka ono što je dozvoljeno, a pored toga je lijepo u smislu ove riječi tajjib, čije je jedno od značenja „namirisan“, a ovo je druga riječ poslije žene spomenuta u hadisu o kome govorimo. Hazreti Pejgamber se volio namirisati, pa je po šerijatu miris dozvoljen muškarcima dok se ženi koja izlazi van kuće savjetuje da ukloni miris sa svog tijela.
Treća riječ je namaz koja je posljednja spomenuta u ovom hadisu: „Oči mi staju u namazu“, jer namaz je munadžat, razgovor između dvoje tj. između Rabba i roba. „Spomenite Me, Ja ću se vas sjetiti“ (Kur'an). Zikir je ibadet, a namaz je farz – razgovor šaputanjem. Ibadet je podijeljen na dvoje: pola je Rabbu, a druga polovina je robu. Ovo je spomenuto u hadisi-kudsi: „Podjelio sam namaz na dvoje između Mene i roba.“ Robu pripada ono što je tražio: kad rekne „Bismillahir-rahmanir-rahim“, Allah kao da kaže „Spominje Me rob“, kad kaže „El-hamdulillah“ – „Zahvaljuje mi rob“, „Er-rahmanir-rahim“ – Allah kaže, „Hvali Me rob.“ Kad rob kaže „Maliki jevmiddin“ – Allah kaže, Veliča Me rob, predaje se Meni i samo Mene veliča i ibadet čini.“ Ovo pola Fatihe pripada samo Rabbu. Zatim rob prouči „Ijjake na'budu ve ijjake neste'in“ („Tebe obožavam i od Tebe pomoći tražim“) a Allah kaže: „To je između Mene i Mog roba, a robu ću dati ono što mu pripada i ono što traži.“ Opet rob uči „Ihdinessiratal-mustekim“, što opet pripada robu. Znači, ukratko, početak Fatihe pripada samo Rabbu, sredina se dijeli između Rabba i roba, a zadnja trećina pripada samo robu. Iz ovoga se razumije da je vadžib učiti Fatihu, bez čega nema namaza, ko je ne uči nema šta podijeliti s Rabbom niti sebi šta zadržati. Pošto je namaz razgovor s Rabbom, to je on i zikir, spominjanje Rabba, kao da rob „sjedi“ s Rabom. Hadisi kudsi kaže: „Ja sjedim uz onoga ko Me spominje.“
Pored ovoga je u namazu mušaheda i ru'ja, jer ako rob nije probuđen neće vidjeti Rabba. Klanjač može vidjeti svoju veličinu kod Allaha u namazu. Ako Ga vidi, znači da je uspio rob u namazu. Ili čuti Rabba. Ako čuje, to ne znači da Ga je direktno čuo nego preko meleka, jer taj klanjač je zastupnik hazreti Pejgamberov na Zemlji, a i njemu su dolazile poruke od Allaha putem meleka. „Semi'Allahu li men hamideh“ (Allah je čuo ko Mu zahvaljuje), kao da Allah na usta klanjača izgovara. Allahu se zahvaljujem („Rabbena lekel-hamd“) – hvala Tebi, Rabbu, kad si me čuo.
Šejhi Ekber kaže: „Vidi kolika je veličina namaza i dokle ona doseže. Ko ne postigne ovo putem namaza, on ne može reći da su mu oči stale u namazu, kao što je to bilo u hazreti Pejgambera.“ Veće od tvoga namaza je ono što tebe Allah vidi u namazu, što te spominje i odgovara ti. Namaz se sastoji od kijama (stajanja), rukua (pregibanja), sedžde i kuuda (sjedenja). Položaj čovjekovog tijela izgleda tako, kao napisana riječ Ahmed arapskim pismom. „Oči mi stoje u namazu“, kaže hazreti Pejgamber, zato i mi treba da oborimo pogled u namazu, a ne da šaramo pogledom. Svaki čovjek zna najbolje svoje stanje prisutnosti u namazu, on zna da li njime vlada obmana ili samoobmana. Zna da li govori istinu ili laže. Pred svoj kraj, Fir'avn je plakao što je obdan ljudima govorio da je bog, a bio je lično uvjeren da to nije bio i da je bio najobičniji čovjek. Allah, kaže da je onakav kako Ga rob zamišlja. Ako je u roba put pogrešan, pogrešno će misliti o Allahu. Allah govori istinu i upućuje na pravi put.
Svih pet osjetila su povezani,
jer potječu iz jednog izvora.
Snaga jednog osjetila daje snagu i drugim osjetilima,
oni su povezani, trajni i napajaju jedan drugog.
Viđenje oka povećava ašk; vidjeti pa voljeti.
Ašk preko očiju povećava iskrenost i istinitost.
Istinitost povećava u čovjeku brži rezultat.
Kad čovjek nešto vidi, onda mu se povećava nutarnji užitak.
Izvor: Mevlana Dželaluddin Rumi, Mesnevija, II svezak, prevod i komentar: Fejzulah Hadžibajrić, Katedra Mesnevije, Sarajevo, 1987, str. 194. i 309-314.