Mirotvorna učenja religijskih zajednica

Autori: Dragan Nimac i Jasna Ćurković Nimac

---

Povijest svjetskih religija obilježena je dijalektikom rata i mira, slikovito rečeno: borba je to Boga rata i Boga mira/prijatelja. Ipak, proučavanjem temeljnih spisa pojedinih religija pokazuje se da im je mir središnja tema. Sve one u konačnici žele i traže mir i zajedništvo s Bogom, o čemu svjedoči i izreka svojstvena gotovo svim svjetskim religijama: što ne želiš da drugi čini tebi, ne čini ni ti drugom. Ovdje ćemo se usredotočiti na mirotvorstvo monoteističkih religija dominantnih u Europi: židovstva, kršćanstva i islama.

Zanimljivo je primijetiti na temelju glavnih svetih knjiga (Talmud, Biblija, Kur’an) da su se one širile i imale odjeka u društvu u kojem su nastajale prvenstveno zahvaljujući svojim mirotvornim djelovanjima. Zanimljiva je i teza sociologa religije Željka Mardešića (djelo napisano pod pseudonimom Jakov Jukić): »Što su monoteističke religije bile mirotvornije u svom početku, to im se jače vraćala ratobornost u kasnijem razvoju, ali i obratno, što su bile ratobornije u svom izvornom učenju, to im se mirotvorstvo poslije činilo sastavnim dijelom vlastite poruke. Otud u jednih vraćanje na izvore, a u drugih pogled na budućnost. Usprkos, dakle, ratovanju vjernika i njihovih religija, bez mira se nije moglo proći, ali opet u ime tih istih religija.«[1] Mir je prema religijskim shvaćanjima skladno ostvarenje religijskih, etičkih i društvenih ciljeva, tj. »duševni spokoj, društveni i politički red utemeljen na istinitosti, pravednosti, solidarnosti i slobodi«[2], što su vrijednosti koje zastupa i moderno europsko društvo.

U starozavjetnom židovskom nauku Bog se objavio kao sámi mir. Židovska riječ šalom označava mir, ali to je i vjernički pozdrav i jedno od imena Boga Jahve. Iako starozavjetni židovski spisi obiluju ratnim temama, mir je jedna od glavnih poveznica i želja izraelskog naroda u sjedinjenju s Bogom, a rat je doživljavan kao zlo u sebi. Bog je zaklon i utvrda vjernika jer »do na kraj zemlje on ratove prekida, lukove krši i lomi koplja, štitove ognjem sažiže« (Ps 46,10). Mir je i jedna od najvažnij ih vizija mesijanskog iščekivanja na zemlji: »Ljubav će se i Vjernost sastati, Pravda i Mir zagrliti« (Ps 85,11). Mir je u židovskoj tradicij i shvaćan kao sveobuhvatni psihofi zički sklad čovjeka sa samim sobom, s ljudima i s Bogom.[3] U odnosu s Bogom u starozavjetnim židovskim spisima mirotvorni kraljevi imaju prednost pred ratničkim. Tako gradnju Hrama u Jeruzalemu ne gradi ratnički kralj David, nego mirotvorni kralj Salomon. Molitvom za mir završava i svaki religijski židovski čin.

Kršćansko mirotvorstvo temelji se na Isusovu mirotvorstvu prema kojem je Isus Krist Bog i čovjek, Knez Mira. Mir se u kršćanstvu doživljava kao stanje čovjeka koji je pomiren s bližnjim i s Bogom. U jednom od Evanđelja čitamo: »Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju. Onome tko te udari po jednom obrazu pruži i drugi, i onom tko ti otima gornju haljinu, ne krati mu donje. Svakomu tko od tebe ište daji, a od onoga tko tvoje otima ne potražuj« (Lk 6,27-30). Zasigurno, Isusovo mirotvorstvo razlikovalo se od tada važećeg silom nametnutog mira. Dok je s jedne strane Isus od svjetovnih i vjerskih moćnika osuđen i ubijen, njegovo se naučavanje rado prihvaćalo i živjelo među narodom. »To je jedini slučaj u povijesti religija da Bog, nazočan u čovjeku Isusu prema uvjerenju kršćana, prihvaća dragovoljno i bez opiranja biti ubijen od neprijatelja, ne ulazeći u borbu s njima, što je pokazatelj da će istinski vjernik svake religije radije podnijeti nasilje nego ga počiniti nad drugim, što svjedoči o zbiljskom susretu s božanskim u vjerničkoj duši.«[4] Svoj mirotvorni duh Isus je uspješno prenio na svoje sljedbenike u prvim stoljećima naše ere. Prvi kršćanski mislioci, u kršćanstvu poznati kao sveti oci, jasno su zagovarali mirotvorstvo naspram kušnje rata i nasilja, tumačeći da je dublji uzrok rata uvijek zlo u nama koje treba pobijediti. Mir je neizostavan i u kršćanskom bogoslužju – »mir s tobom«, kao pozdrav među prisutnima. On je poruka da se u svijetu pronosi mir o čemu nam svjedoči čin na kraju bogoslužja (mise) kada svećenik kaže: »Idite u miru.« Kada je kršćanstvo početkom IV stoljeća postalo državnom religijom i prihvatilo ponudu suživota s vlašću, Crkva je počela malo-pomalo prihvaćati svjetovne prisile i političke obračune, tj. ideologizaciju izvorne poruke mira i nenasilja. Mirotvorni čini koji su se kasnije sve do naših dana nasilnim putem događali u ime kršćanske vjere, odskaču tako od izvornoga kršćanskog mirotvorstva. Ideologija pravednog rata koja je tada nastala među kršćanskim misliocima koristila se kroz dva tisućljeća u tumačenjima obrambenih ratova. Iako je imala opravdanje u zaštiti slabijega i pravednoga, često je bila zloupotrebljavana. Suvremeni kršćanski teolozi poučeni povijesnim ratnim iskustvima da nasilje potiče nasilje, pa bilo to i iz obrambenih ili vjerskih uvjerenja, sve više izbjegavaju taj termin. Teoriju pravednog rata zamjenjuju teorijom pravednog mira. No, toliko dugo dok postoji opasnost od rata ne smije biti porečeno pravo na moralno dopuštenu obranu, gdje pravedan mir treba biti osiguravan uvažavanjem ljudskih prava i socijalne pravednosti.[5]

Islamsko mirotvorsto, pak, susrećemo već u samoj etimologij i arapskih temeljnih religijskih riječi. Riječ islam značenjem smjera na podvrgavanje božanskoj volji, upućenost ka miru i zadovoljstvu, uspostavljanje sigurnosti i sporazuma. Mir (selam) jedno je od božanskih imena (As-Selam), ispunjenje božanske volje, a sama sveta knjiga Kur’an obiluje zapovijedima koja nalažu djela mira, a osuđuju djela nemira. Selam alejkum pozdrav je među muslimanima, a nalazi se i u islamskom bogoslužju. Mir je središte molitve hodočasnika u Meki kada se pri ulasku u najsvetiji prostor (mesdžid al-haram) obraćaju Allahu riječima: »O Allahu! Ti si Mir, Ti daješ mir! O Allahu! Daruj nam mir!« Mir je stanje blaženstva, dženeta, na ovom i onome svijetu. Nasilje koje se povezuje s Kur’anom te se stavlja u kontekst vjerskoga islamskog naučavanja i pozivanja na sveti rat, prema mnogim suvremenim muslimanskim teolozima, treba promatrati u vremenu u kojem je nastajalo. Tako koncept džihada, pojma koji na Zapadu uglavnom znači »sveti rat« ispunjen nasiljem, prema Loayu M. Safi treba promatrati u kontekstu mirnog otpora u postizanju mira.[6] Mogućnost miroljubivosti, a ne nasilnih čina, muslimanskog svijeta prema kršćanima treba tražiti i u kur'anskom viđenju Isusa, središtu kršćanskog vjerovanja i naučavanja. Isus je u kur'anskom viđenju čovjek mira, jedini poslanik koji sam nad sobom zaziva mir, što se tumači kao molitva koju Bog uslišava, znak svijetu i milost od Boga (Q 19,23-34).

 

Izvor: „Religija kao socijalni kapital u kontekstu sigurnosne politike suvremenoga europskog društva“, Bogoslovska smotra, stručno glasilo “Hrvatske bogoslovske akademije” u Zagrebu,  god. 84, br. 1, Zagreb, 2014, str. 113-115.