Safvet-beg Bašagić
I
Čovjek sam – to me zdravi razum uči;
Čovjek bit’ za me najviša je čast, –
Samo me jedna teška briga muči,
A to je: da me ne prevari strast,
Il’ kakve ljute ne sklone nevolje,
Da počnem puzat’ kao rob sistema,
Bez svoje misli i bez svoje volje,
Ko „štreber“ koji ljudske časti nema.
II
Nek me cio svijet ruži!
To na ponos meni služi.
U kom’ vječna ljubav gori,
Taj je stvoren da se bori,
Svijetla lica, svijetla čela,
Za načela i za djela.
III
Siromah je – ko više zahtijeva
Već na svijetu u dio mu pada,
A bogat je – ko veselo pjeva
Nad koricom svagdanjeg rada.
Pametan je – ko za svoj užitak
Svaku zgodu na zemlji izrabi,
A bedast je – ko čeka zgoditak,
Da dukate na dukate vabi.
Sretan, druže, može samo biti
Čovjek kome prilika se pruži
Pa sam sebe mogne usrećiti,
A niko ga ničim ne zaduži.
IV
Ko se bori proti’ kasti ljudi,
Što u svijetu zdrav razum ubija,
Pred svijetom sam sebe osudi,
Jer opsjeni zdrav razum ne prija.
I to doba u nizu vijekova
Mi – razumno mrtvi – nazivamo:
Slavnim vijekom slobodnih duhova,
A opsjenom razum ubijamo.
V
Ništa tako tužno nije
Kao ovaj život klet!
Ta čovjek se danas rodi,
A već mu je sutra mrijet’.
Ali i tu da je s mirom
Proživjeti jednu noć,
Lako bi mu opet bilo
U taj drugi svijet poć’!
VI
Svako će iskusit’ – ko bio da bio,
Ako nije pjev'o, ljubio i pio –
Pod sijede dane gorko pokajanje!
I onaj čas kad se opremati mora
Do vječnoga dvora.
Ko god se na zemlji nije znao snaći,
Neće u njoj ništa naći.
VII
Zaista, lakše je vrtit’
Drobnog bisera zrnje,
Već misli slobodnoj prtit’
Staze kroz „sveto“ trnje.
U glavu prostote klete
Što jedan mag nabaca, –
Ne može da izmete
Kroz vijek – sto mudraca.
VIII
Postanak i propast svijeta
Mene ništa ne pometa.
Kao čovjek bit’ i proći
Života je moga meta.
IX
Koga zdravi razum prati u životu
Nit’ misli na Ćabu niti na Golgotu.
Savjest mu je vjera, molitva i hram,
Šeh-islam i papa – on je sebi sam.
X
Kad čovjeku kosa počne da se gruša,
Obično ovako utješit’ se kuša:
Iako mi tijelo počima da stari –
Mlado mi je srce, mlada mi je duša.
XI
Ima nešto što me tješi, što me snaži, što me diže.
Da ne klonem, da ne panem od drugova svojih niže.
To je pouzdanje u se, vjera u budućnost bolju, –
Ko to ima idealu – nego misli – stoji bliže.
XII
Ko biserne školjke lovi,
Na krilima sreće plovi;
Ali sreća više puta
Pusti svoga miljenika
Da ga pusto more guta.
Izvor: Safvet-beg Bašagić, Izabrana djela, Svjetlost, Sarajevo, 1971, str. 235-238.