Imam Bakir, mir neka je s njim, je rekao: “Hazreti Ali, mir neka je s njim, u vrijeme svoga hilafeta, u pratnji roba po imenu Kamber otišao je na bazar gdje se prodaje odjeća. Pitao je trgovca: ‘Imaš li dva odijela da mi prodaš?’ Trgovac je rekao: ‘Da, Zapovjedniče pravovjernih, imam robu koju želiš.’ Kada je vidio da ga je prodavač prepoznao i oslovio sa Zapovjedniče pravovjernih on ne kupi odjeću od njega, već izađe na vrata i uputi se drugom trgovcu, koji je bio mlad, i kupi od njega dva odijela. Jedno je kupio za tri dirhema, a drugo za dva dirhema, a potom rekao Kamberu: ‘Ti uzmi ovo od tri dirhema.’
Kamber reče: ‘Preče je i dostojnije da ti obučeš ovo odijelo od tri dirhema, jer ti se penješ na minber i u hutbama obraćaš narodu pa zato i tvoje odijelo treba da bude bolje.’
Na to mu reče hazreti Ali, mir neka je s njim: ‘Ti si mlad, pa kao i ostali mladići žudiš za ljepotom i ukrašavanjem. Osim toga, ja se stidim svoga Gospodara da nosim bolje odijelo od tebe, zato jer sam čuo od Božijeg Poslanika, s.a.v.a., da je, govoreći o robovima, preporučivao: ‘Obucite im onu odjeću koju i sami odijevate i hranite ih onom hranom koju i sami jedete.’”[1]
U ovom hadisu primjećujemo tri važne stvari.
Prvo:Vladari i oni koji imaju bilo kakvu vlast i funkciju ne smiju zloupotrebljavati svoj položaj prilikom obavljanja ličnih poslova i kupoprodaje. Ali, mir neka je s njim, jasno je trgovcu dao do znanja da želi kupiti odjeću i da je on jedan obični građanin, po imenu Ali ibn Ebi Talib, a ne Zapovjednik pravovjernih, prvi čovjek države. Nakon što ga je trgovac oslovio kao Zapovjednika pravovjernih, on odbija kupiti odjeću kod njega.
Drugo:Robovi u časnoj vjeri islamu su toliko poštovani da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., izričito naredio da njihova odjeća i hrana budu jednaki odjeći koju nose njihovi vlasnici i hrani koju jedu njihovi gospodari.
Treće: Časne evlije i predvodnici u islamu podupirali su osjećaj za lijepo i za estetiku kod mladih ljudi u granicama koje osiguravaju dobrobit i svrsishodnost. Zato je i hazreti Ali, mir neka je s njim, Kamberu, svome mladom robu, dao bolju odjeću kako bi ga time obradovao i zadovoljio njegovu žudnju za lijepim.
Umjerenost u uljepšavanju
Nema sumnje, zadovoljavanje sklonosti i potrebe za lijepim i uljepšavanjem što je, kao što smo rekli, jedan iskonski prirodni prohtjev, potpomaže razvoj prefinjenosti i ukusa, kao i procvat osjećanja mladih ljudi vodeći ih prema putu duhovnog uzdizanja i emocionalnog razvoja. Upravo u tom smislu časna vjera islam savjetuje i izričito potiče svoje sljedbenike na zadovoljavanje tih potreba. Međutim, mora se paziti da mladi u tom pogledu ne pretjeraju i ne pređu granicu svrsishodnosti.
Pretjerano ispoljavanje potrebe za estetskim i pretjerivanje u ukrašavanju i samodotjerivanju imaju negativne posljedice koje djevojke i mladiće mogu odvesti u pogrešnom pravcu i, u konačnici, biti uzrok njihove nesreće i propasti.
Pretjerivanje u uljepšavanju
Pretjerana posvećenost samouljepšavanju može uzrokovati duševne poremećaje i bolest kolebljivosti i sumnjičavosti. Pretjerano samouljepšavanje sa ciljem da se privuče pažnja drugih ljudi također može uzrokovati pojavu nepoželjnih ljudskih osobina, kao što su licemjerstvo i samoljublje, što će ljude učiniti omraženim i odbačenim u društvu. Pretjerana posvećenost uljepšavanju ljude čini potpuno djetinjastim i nesposobnim za obavljanje korisnih životnih djela, tako da takvi ljudi život-koji je osnova sreće čovjeka, provedu na beskorisnom ili čak i štetnom putu.
Duhovna i moralna ljepota
Veoma značajna stvar koju bi svi, a posebno mladi, trebali imati na umu jeste to da ljepota čovjeka u očima islamskih predvodnika i bogougodnika nije isključivo u njegovoj prirodnoj ljepoti i vještačkom uljepšavanju, nego da su duhovna i moralna ljepota najvažniji stubovi ljepote čovjeka. Drugim riječima, potpunu i savršenu ljepotu čovjek će posjedovati onda kada njegovo tijelo i njegova duša, to jest i tjelesni i duhovni lik, budu lijepi
Prirodna ljepota i vještačko uljepšavanje ukrašavaju vanjštinu čovjeka, ali znanje i lijep moral, kao najuzvišeniji i najsjajniji ukras koji pripada isključivo čovjeku, poklanjaju mu duhovnu ljepotu.
Iako izvanjska, tjelesna ljepota i uljepšavanje čine čovjeka omiljenim i voljenim u očima ljudi, ipak je najbolja ona ljepota koja je dostojna čovjeka kao uzvišenog bića, koja mu poklanja istinsko savršenstvo i istinsku veličinu, a to je ljepota znanja, lijepog morala i pohvalnih osobina ljudskog karaktera.
Ali, mir neka je s njim, rekao je: “Prednost čovjeka je u njegovom razumu, a ljepota njegova je u njegovoj čestitosti.”[2]
Prenosi se da je Ali, mir neka je s njim , također rekao: “Ukras znanja za čovjeka je ljepota koja se ne može skriti i rod kojemu se ne može napakostiti.”[3]
Imam Ebu Muhammed Askeri, mir neka je s njim, je rekao: “Ljepota lica je ukras vanjštine čovjeka, a ljepota razuma je ljepota njegove nutrine.”[4]
U islamskim predajama, kao i u dovama, veoma se često riječ ljepota ponavlja u značenju svojstva Uzvišenog Boga. Božije evlije su dozivali Boga njegovim lijepim svojstvima.
Prenosi se da je Imam Sadik, mir neka je s njim , rekao: “Zapovjednik pravovjernih je rekao: ‘Bog je lijep i voli ljepotu, a voli i da vidi tragove svojih blagodati na svom robu.’”[5]
Božija ljepota
Nema sumnje, ljepota Uzvišenog Boga nema značenje prirodne ili vještačke ljepote, nego se pod Božijom ljepotom misli na svojstva duhovne ljepote i savršenstva koja postoje u najsavršenijem i najpotpunijem obliku u božanskom Vječnom Biću. On posjeduje apsolutnu dobrotu, apsolutno savršenstvo i apsolutnu ljepotu i po Svojoj biti On je čist od bilo kakvog nedostatka i manjkavosti. On zapravo nije ništa drugo do apsolutno savršenstvo i apsolutna ljepota.
“Bože moj! Od tebe tražim i molim za dio ljepote Tvoje u njenoj punoj veličini, a svaka ljepota Tvoja je predivna. Bože moj! Molim te za ljepotu Tvoju u svoj njenoj punini.” [6]
Znanje, snaga, milost, blagost, velikodušnost, predanost ispunjenju obaveza, skrivanje tuđih mahana, prihvatanje izvinjenja, pomilovanje prestupnika i grješnika i pravda su svojstva koje je Uzvišeni Bog odabrao za Sebe. Ova lijepa svojstva temeljna su okosnica duhovne ljepote. Bog voli da se njegov rob okiti ovim pohvalnim svojstvima i duhovnim ljepotama.
Ljepota sa stajališta metafizike
Spoznaja ljepote s metafizičkog stanovišta jedna je od najtežih i najzamršenijih teorija koje postoje na ovu temu. Metafizika ili filozofija natprirodnog svijeta nauka je koja se bavi spoznajom apsolutnog bića, bića koje samo po sebi opstoji. Cilj ove nauke je da se uzdignemo iznad vanjskih obilježja stvari, koje spoznajemo putem osjetila ili putem svijesti, te spoznamo istinu. Metafizika nadilazi pojave koje su u svom međuodnosu i odnosu prema mišljenju čovjeka promjenjive i različite, i traga za apsolutnim, nepromjenjivim i neograničenim bićem. Stvari su lijepe onda kada prime udio i zrake od tog bića. Apsolutno i najsavršenije dobro je ona čista i nepatvorena ljepota.[7]
Onaj ko je okitio sliku svoje duše ukrasom znanja i morala, onaj ko se ukrasio lijepim osobinama i ljudskim karakterom, posjeduje duhovnu ljepotu. On se ovim svojim djelom približio Bogu i učinio da bude voljen u očima Božijih stvorenja.
Bog pored unutarnje ljepote voli i pojavnu ljepotu. Bog voli vidjeti na svojim robovima blagodati koje im je poklonio i ljepote koje im je podario. Osoba koja posjeduje savršeno skladno tijelo i lijepo lice ne bi se trebala pokazivati u iskrivljenom i ružnom liku. Onaj ko posjeduje blagodat snage i zdravlja, neka se ne pretvara da je bolestan i nejak. Onaj ko je imućan neka ne oblači otrcana odijela, kako ona ne bi bila uzrokom njegova poniženja u društvu. Ukratko, Bog voli da i vanjština i unutrašnjost ljudi budu lijepi, da duša čovjeka bude okićena ukrasom lijepih i pohvalnih svojstava, a tijelo njegovo da bude lijepo i ukrašeno vanjskim ukrasima i blagodatima koje mu je On podario.[8]
IZVOR: Muhammed Taqi Falsafi, MLADI, RAZUM I OSJEĆANJA, svezak 1., Fondacija Mulla Sadra u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 1432/2011.