Bila dvojica drugova, pa jednom od njih Allah Milostivi dao imetak veliki: pored ostalog i dva dobra vrta koja su bila lozom zasađena, a oko loze palmama opasana. Između vrtova bijahu njive, a kroz njihovu sredinu tekla je rijeka, te su oba vrta davala plodove u izobilju, tako da ničega nije manjkalo.
Ovaj što je imao bogatstvo osili se, pa jednog dana reče svome drugu kako je od njega imućniji i kako je jačeg roda. I uđe u vrt šepureći se i likujući, nezahvalan svome Gospodaru na onome što mu je podario. Još reče kako su mu vrtovi tako dobri da on ne misli da ikad mogu propasti, i ne misli da će Smak svijeta ikad doći. A ako bude vraćen svome Gospodaru, reče nehajno, siguran je da će nešto bolje od ovoga naći.
Drug mu njegov reče:
„Zašto nisi, kad si u vrt svoj ušao, rekao: Mašallah! – moć je samo u Allaha! Zar ne vjeruješ u Onoga koji te je od zemlje stvorio, zatim od kapi sjemena, i najzad te potpunim čovjekom učinio? Što se mene tiče, On, Allah, moj je Gospodar i ja Gospodaru svome ne smatram ravnim nikoga.
I još mu kaza da to što je u njega manje blaga i manje roda ne znači ništa, jer Gospodar može mu i bolji vrt od njegovog dati. A može, ako hoće, na njegov vrt nepogodu s neba poslati pa da ostane samo klizava ledina, bez ičega. Ili da mu rijeku u ponor odvede pa da je ne mogne nikada pronaći.
I dogodi se tako: propadoše njegovi plodovi i on poče kršiti ruke svoje žaleći za onim što je utrošio. Loza se bijaše povaljala po podupiračima svojim i sve bijaše uništeno, a on u očajanju samo govoraše:
„Kamo sreće da Gospodaru svome nisam nikoga smatrao ravnim!“
On sam sebi nije mogao pomoći, a nije imao nikoga da mu pomogne, osim Allaha. Tada može pomoći samo Allah, Istiniti. On daje najbolju nagradu i čini da se sve na najbolji način okonča.
I imetak na Allahovu putu žrtvujte, i sami sebe u propast ne dovodite, i dobro činite; Allah, zaista, voli one koji dobra djela čine.
(Preuzeto iz Kuranske pripovijesti, knjiga II, priredio: Aziz Kadribegović, BEMUST, Sarajevo, 1998., str. 29-32.)