Autor: Gülşen Dişli
Balkanski je poluotok, kao specifična tranzicijska regija, oduvijek bio sjecište utjecaja brojnih civilizacija koje su na ovim prostorima slijedile jedna iza druge, npr. civilizacije antičke Grčke i Rima, bizantinska i turska. Njihov je utjecaj na društvene, kulturne i religijske institucije na Balkanu bio značajan, što je posljedično utjecalo i na povijest arhitekture u toj regiji. Tijekom svoje duge povijesti Balkanski je poluotok svojim položajem u jugoistočnoj Europi bio jedinstveno područje civilizacijskih dodira, budući da se preko njega širio ranokršćanski i islamski utjecaj, o čemu svjedoči bogato naslijeđe povijesnih spomenika. Moć Turskoga Carstva snažno se osjećala u svim sferama života na poluotoku između sredine 14. i početka 20. stoljeća, a osobito u političkoj, društvenoj, kulturnoj i religijskoj. Turska osvajanja ostavila su značajan trag u umjetnosti i arhitekturi, pri čemu valja izdvojiti arhitekturu džamija kao najtipičniju formu islamskoga graditeljstva.
Brojni znanstvenici istraživali su povijesne spomenike Balkana na samome terenu te došli do važnih arhivskih, arhitektonskih i povijesnih podataka o njima, uključujući i povijesne džamije. Ipak, ti su podaci većinom temeljeni na inventarizaciji džamija, pri čemu se molitveni prostori za žene uglavnom ne spominju, dok su neki podaci prilično zastarjeli. Nije, naime, bilo dovoljno interesa za istraživanje pristupa žena u džamije, a posljedično i na uređenje njihovih interijera. S obzirom na nedostatak publikacija o toj temi, ovo je istraživanje usmjereno na analizu razvoja ženskih molitvenih prostora kao arhitektonske forme. Analiza obuhvaća šezdeset povijesnih džamija u trima balkanskim državama: Bosni i Hercegovini, Kosovu i Makedoniji. Ove džamije više ne postoje ili su razrušene, oštećene ili u postupku restauracije i rekonstrukcije, dok one koje su u dobrom stanju ili tek manje oštećene i dalje služe svojoj prvobitnoj namjeni. Arhitektonski stilovi tih džamija klasificirani su u tri glavna tipa na osnovi forme: kvadratične, pravokutne ili džamije T-forme, ovisno o prostornoj shemi utvrđenoj terenskom analizom te arhivskim i povijesnim istraživanjem.
Nadalje, s obzirom na uništavanje islamske sakralne arhitekture na Balkanu zbog ratnih razaranja ili političkih nestabilnosti tijekom 20. stoljeća, a osobito tijekom 90-ih godina 20. stoljeća, ovim se radom nastoji utvrditi tipologija ženskih molitvenih prostora u šezdeset povijesnih džamija sagrađenih između 15. i 19. stoljeća. Iako one pokazuju neke promjene tijekom vremena, osobito u pogledu funkcije i osnovnih arhitektonskih obilježja, cilj je ovoga rada omogućiti širi uvid u sakralnu arhitekturu poluotoka kroz povijest, te osobito u ženske molitvene prostore i njihov utjecaj u arhitekturi. Pristup žena u džamije utjecao je na formiranje molitvenih prostora rezerviranih za žene u interijerima džamija, poznatih pod nazivom maksura. Kako bi se točno objasnio pojam maksure, rad obrađuje i povijest pristupa žena u džamije te posljedičan utjecaj na formiranje i funkciju takvih prostora, bilo da se radi o posebno izgrađenim prostorima ili rezerviranim prostorima, ili pak odvojenim prostorima. Donosi se i pregled literature o razdvajanju spolova u džamijama. Nedostatak istraživanja o ovim specifičnim prostorima doveo je do njihove neadekvatne restauracije i/ili rekonstrukcije. Kako bi se ukazalo na probleme njihove konzervacije, u ovome je istraživanju provedena klasifikacija i revalorizacija tih prostora na temelju analize šezdeset odabranih primjera džamija u balkanskim državama s obzirom na nekoliko bitnih kriterija: njihovu formu, proporcije, građevinski materijal, dimenzije, broj balkona i lokaciju unutar džamija. Analiza ukazuje na postojanje 4 različita tipa maksura s 18 podtipova koji se mogu uočiti u povijesnim džamijama u trima balkanskim državama. Iz analize proizlazi i zaključak da su ove tri susjedne regije značajno utjecale jedna na drugu pa tako sadrže slične tipove maksura. Usto, u gradnji maksura opaža se tendencija iskorištavanja onih građevinskih materijala koji su bili najdostupniji u tim regijama, kao što su kamen, mramor i drvo. Analizirani tipovi ovih prostora karakteristični su za određena područja i povijesna razdoblja pa je stoga pitanje njihove konzervacije od izuzetne važnosti jer oni omogućavaju uvid ne samo u arhitekturu ovih područja već i njihovu sociologiju i kulturu. Primjerice, kvaliteta ovih molitvenih prostora, njihove dimenzije, proporcije u odnosu na cjelokupan molitveni prostor džamije te elementi razdvajanja, kao što su drvene rešetke, zavjese i povišeni balkoni, ukazuju na kolektivna značenja i sličnu tradiciju u korištenju tih prostora.
Analiza tih prostora u primjerima povijesnih džamija otkriva nepoznate podatke o njihovoj tipologiji s obzirom na formalne promjene, koji mogu poslužiti kao predložak pri projektiranju novih maksura po uzoru na one povijesne. Ona također daje pregled povijesne dokumentacije o maksurama unutar jednoga ograničenog područja balkanskih država, a koja može poslužiti kao osnova njihove buduće konzervacije. Tako se u ovoj analizi princip „konzervacije na temelju dokumenata” smatra temeljnim konceptom koji može poslužiti u identifikaciji kulturnog potencijala regije i u očuvanju njezina kulturnog naslijeđa. Nadalje, analizirane maksure omogućavaju uvid u prirodu rane islamske arhitekture na poluotoku sve do početka 20. stoljeća i mogu korisno poslužiti u budućim istraživanjima takvih prostora diljem jugoistočne Europe. Za buduće analize potrebno je definirati metode zaštite i održavanja u cilju njihova konzerviranja, dok tipološka analiza i tablice iz ovoga istraživanja mogu korisno poslužiti za istraživanje takvih prostora u povijesnim džamijama drugih balkanskih država.
(Kompletan rad na ovu temu potražite u znanstvenom časopisu za arhitekturu i urbanizam Prostor, vol. 23, no. 2 (50), decembar 2015, Sveučilište u Zagrebu, Arhitektonski fakultet)