Prvo načelo odgoja kojem treba poučiti djecu na putu ispravnog odgoja, jednostavnim i razumljivim jezikom, jeste vjera u Boga. U objašnjenju koje sam već iznio po pitanju iskonske spoznaje rečeno je da je osjećaj potrebe za obožavanjem položen u samu nutrinu svakog čovjeka. Od trenutka kada se kod djeteta razvije moć percepcije i kada u njemu proradi radoznalost, odnosno kada ono počne neprestano pitati za izvore i uzroke stvari, njegova čista i neukaljana duša je spremna da prihvati Tvorca svijeta. Ovo je najprirodnije stanje koje je Uzvišeni stvorio u nutrini svakog djeteta.
Spretan učitelj se treba koristiti ovim iskonskim pologom i objasniti djetetu da Onaj Koji nas je stvorio, Koji nam daje opskrbu, Koji je stvorio cvijet, travu, ptice i životinje, Koji je stvorio svijet i okreće dan i noć – jeste Bog. On je Taj Koji uvijek, u svakom trenutku, motri naša djela, Koji nagrađuje naša dobra djela, a kažnjava naša loša djela.
Ovakav govor u svijesti djeteta je jednostavan i prihvatljiv i ono se veoma brzo veže za Boga i počinje vjerovati u Njega. Stvaranjem ovog uvjerenja, koje predstavlja osnovu ljudske sreće, moguće je dijete vrlo rano usmjeriti ka redu i poretku, valjanom radu i poštenju. Na ovaj način postepeno je moguće uspostaviti u njemu sve moralne vrline i valjane ljudske odlike.
Vjerovanje u Boga, koje samo po sebi predstavlja oživljavanje najvećeg vida iskonske savjesti, ima stanovit uticaj na oživljavanje svih drugih moralnih iskonskih osobina (fitrijat). Vjerovanjem se sve one na najbolji način mogu preobratiti iz stanja potencijalnosti u aktualitet. Jasnije rečeno, vjerovanje u Boga polučuje dvije važne posljedice:
a) oživljava najveću iskonsku zbilju, dakle monoteističku iskonsku prirodu, i izgrađuje stvarnu ljudsku sreću;
b) u sjeni izvršne snage vjerovanja bude se i ostvaruju sve iskonske duhovne osobine i ljudske vrline.
Ukoliko moralna savjest ne bude utemeljena na vjeri u Boga – sa svim svojim odlikama i vrijednostima koje utiču na ljudsku sreću – ona ne može čovjeka sačuvati od pada. Ostale poželjne i pohvalne osobine – ukoliko ne budu utemeljene na vjeri u Boga – jednom kada se čovjek nađe na “bojnom polju” iskušenja, bit će poražene u sudaru sa nagonima i strastima.
Bez ikakve sumnje, ogromni svijet stvaranja uspostavljen je na temelju znanja i na mudrom sistemu. Svaka stvar je s matematičkom preciznošću postavljena na svoje odgovarajuće mjesto i u pravoj mjeri i veličini. Sama ova činjenica, po mišljenju jučerašnjih i današnjih učenjaka, upućuje na jednog mudrog i moćnog Utemeljitelja i Stvoritelja svega toga. Puka slučajnost, koja čini osnovu materijalističkog učenja, nema znanje, razum, memoriju ni svijest i nikada nije u stanju stvoriti ovakvu neobičnu i zadivljujuću građevinu.
Hazreti Sadik, mir neka je na njega, je nešto od mudrih Božijih znamenja protumačio Mufaddalu i iz toga je izvukao dokaz o postojanju Boga.
Mufaddal je rekao:
یا مَوْلایَ إِنَّ قَوْماً یَزْعَمُونَ أَنَّ هذا مِنْ فِعْلِ الطَّبیعَةِ فَقالَ: سَلْهُمْ عَنْ هذِهِ الطِّبیعَةِ أَهِیَ شَیْءٌ لَهُ عِلْمٌ وَ قُدْرَةٌ عَلی مِثْلِ هذِهِ الأَفْعالِ أَمْ لَیْسَتْ کَذلِكَ؟ فَإِنْ أَوْجَبُوا لَهَا الْعِلمَ وَ الْقُدْرَةَ فَما یَمْنَعُهُمْ مِنْ إِثْباتِ الْخالِقِ فَإِنَّ هذِه صَنْعَتُهُ. وَ إِنْ زَعَمُوا أَنَّها تَفْعَلُ هذِهِ الْأَفْعالَ بِغَیْرِ عِلْمٍ وَ لا عَمْدٍ وَ کانَ فی أَفْعالِها ما قَدْ تَراهُ مِنَ الصَّوابِ وَ الْحِکْمَةِ اعْلَمْ أَنَّ هذَا الفِعْلَ لِلْخالِقِ الْحَکیمَ وَ أَنَّ الَّذی سَمَّوهُ طَبیعَةً فی خَلْقِهِ الْجارِیَةُ عَلی ما أَجراها عَلَیْهِ.
“O zaštitniče moj, neki ljudi misle da iza sveg ovog reda i sklada svijeta stoji priroda.” Imam mu reče: “Pa upitaj ih da li je ta priroda sve ove stvari uredila svjesno, sa znanjem i sa moći, ili ne! Ako kažu da priroda ima znanje i moć, šta ih sprječava da dokazuju postojanje Stvoritelja koji je stvoritelj svijeta? Ako pak kažu da je sve ove uređene stvari postrojila priroda bez znanja i namjere, treba im onda reći da su sva ova mudra djela i zakoni djelo Mudrog i Sveznajućeg Stvoritelja. A ono što oni nazivaju prirodom su ustvari Božiji zakoni koji u svijetu stvaranja teku u savršenom redu i u skladu sa određenim programom.”[1]
Precizno i proračunato ustrojstvo svijeta ukazuje na moćne zakone svijeta postojanja. Opća pravila i zakoni vladaju svim dijelovima svijeta. Kosmički zakoni su uredili milijarde nebeskih tijela i svako od njih su smjestili na njegovu odgovarajuću putanju. Zakoni života svijet biljaka, životinja i ljudi vode veoma precizno. Ali ti zakoni nemaju znanja o svojim ogromnim i zadivljujućim poslovima. Kalkulator je primjer reda i uređenosti zakona u svijetu, ali uz neznanje o vlastitom djelovanju. Iako kalkulator veoma brzo i tačno rješava matematičke probleme, on nema svijesti o sebi. On ne zna da radi u banci, kao što ne zna koje je sve zbunjujuće brojeve obradio. On je prinuđen, bez vlastitog izbora i volje, ali njegova precizna i uređena struktura predstavlja čvrst i jasan dokaz o postojanju učenog inžinjera koji ga je znanjem i moći izgradio i zaposlio da obavlja računske radnje.
Uređeni zakoni svijeta koji u svom djelovanju nemaju znanja ni volje jasan su pokazatelj i svjedočanstvo o postojanju Mudrog i Moćnog Boga, Koji ih je stvorio i svakom od njih dodijelio odgovarajuću ulogu i dužnost.
Kao svjetlo koje odvojeno od Sunca jest i nije,
Svijet sav znak je Božiji, a Bog nije.
Ako u ogledalu vidiš lice svoje,
Onaj lik je ogledalo tvoje, a nije ti,
Svijet je svuda prizor Skrivenog Voljenog,
gdje je On a gdje nije, za Nj se ne može kazati.
Imam Sadik, mir neka je na njega, je na temelju uređenih zakona svijeta, koji nemaju svoje volje niti su sebe svjesni, argumentirao postojanje Sveznajućeg i Mudrog Boga i te zakone je nazvao Božijim sunnetom.
Prvi trag koji se oživljavanjem iskonske spoznaje i vjerovanjem u Boga očituje i dovodi do podjele ljudi u dvije skupine – na obožavaoce Boga i materijaliste – jeste način percipiranja svijeta postojanja.
Izvor: Muhammed Taqi Falsafi, Dijete, nasljeđe i odgoj, svezak 1., Fondacija „Mulla Sadra“ u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2011., str. 275-277.
[1] Biharu-l-envar, sv. 2., str. 21.