Mu'džize su argumenti kojima su Božiji poslanici dokazivali svoj risalet – poslanstvo, koje je samo Allah, dž.š., mogao dati na molbu nekog od poslanika.
Da bi jedno djelo moglo biti mu'džiza, potrebno je da ispunjava sljedeće uslove:
– da je Allahovo djelo,
– da je natprirodno,
– da niko od ljudi ne može izvršiti takvo djelo,
– da se djelo dogodi na molbu osobe koja tvrdi da je Božiji poslanik,
– da djelo ide u prilog tvrdnji Božijeg poslanika, a ne suprotno.
S obzirom na način spoznaje, mu'džize se dijele na:
– hissijje – osjetilne (čulne) i
– aklijje – razumske (intelektualne).
Mu'džize prethodnih Božijih poslanika su bile većinom osjetilne (čulne) naravi, dok Muhammedove, a.s., mu'džize pripadaju i jednoj i drugoj vrsti. Razumske mu'džize imaju trajni karakter. Njih mogu spoznati i buduće generacije.
Najveća Muhammedova, a.s., mu'džiza – Kur'an, spada u razumske (aklijje) mu'džize i ona ostaje za sva vremena.
Mu'džize su bile različite, s obzirom na mjesto i vrijeme u kome su se dešavale. Da bi bile uvjerljiv dokaz, one su odgovarale vremenu i prilikama u kojima su nastale.
Tako je npr. u vrijeme Musaa, a.s., bilo razvijeno čarobnjaštvo, pa je jedna od njegovih mu'džiza pretvaranje pastirskog štapa, Božijom moći, u zmiju koja je gutala sve varke čarobnjaka, imala za cilj da zasjeni i nadmaši sve čarobnjake toga vremena. U vrijeme Isaa, a.s., liječništvo je bilo dostiglo visok stepen, pa su i njegove mu'džize bile iz te oblasti.
Za vrijeme Muhammeda, a.s., Arapi su bili dostigli visok stepen pjesništva, govorništva i rječitosti. Muhammed, a.s. ih je potpuno zasjenio Kur'anom, pred kojim su ostali nemoćni i njihovi najveći govornici, najrječitiji pojedinci i najbolji pjesnici. Neki su činili uzaludne pokušaje da daju nešto slično Kur'anu, ali su, nakon svega, priznali da je Kur'an isključivo djelo i govor Allaha, dž.š.
Poslanik vjeruje u ono što mu se objavljuje od Gospodara Njegova i vjernici – svaki vjeruje u Allaha i meleke Njegove i knjige Njegove i poslanike Njegove; Mi ne izdvajamo nijednog od poslanika Njegovih. (El-Bekara, 285)
Izvor: Bilal Hasanović, Ilmud-din, udžbenik za vjeronauku odraslih, I izdanje, Starješinstvo Islamske zajednice BiH, Hrvatske i Slovenije, Sarajevo, 1987, str. 49-50.