Kineska priča
Jednoga dana u rano jutro, na svom putu na pijacu da kupi povrće, trgovac uz veliko iznenađenje pronađe na zemlji svežanj papirnog novca. Bilo je još uvijek mračno i trgovac skrenu s puta da sačeka dnevno svjetlo i pregleda novac koji je našao. On izbroja petnaest novčanica vrijednosti po pet unci srebra i pet novčanica od kojih je svaka bila u vrijednosti niske sa hiljadu bakarnih novčića. Od velike sume on izdvoji jednu novčanicu, kupi mesa u vrijednosti od dvije niske i oljuštenog pirinča u vrijednosti od tri niske i stavi sve to u svoje korpe koje su visile na kraju motke koju je nosio preko ramena. A onda se vrati kući ne kupivši povrće koje je bio naumio da kupi. Kad ga majka upita zašto nije donio povrće, on odgovori: „Jutros sam na putu za pijacu našao ovaj novac. A onda sam kupio meso i oljušteni pirinač i vratio se kući.“
„Čime to pokušavaš da me nasamariš?“ ljutito ga upita majka. „Da je to zaista izgubljen novac, tu ne bi moglo biti više od jedne ili dvije novčanice. Kako neko može da izgubi čitav svežanj? Nije ukraden, zar ne? Ako si ga stvarno našao na zemlji, onda treba da ga vratiš.“ Kad sin odbi da posluša majčin savjet, ona mu zaprijeti da će prijaviti stvar lokalnim vlastima. Poslije toga on reče: „A kome treba da vratim ono što sam našao na putu?“
„Vrati se na mjesto na kojem si našao taj novac“, reče majka, „i vidi da li je njegov vlasnik vratio u potrazi za njim. Onda možeš da mu ga vratiš.“ A zatim dodade: „Čitav život bili smo siromašni. Sada si kupio sve to meso i pirinač; takvi nagli dobici sigurno vode nekoj nesreći.“
Trgovac odnese novčanice tamo gdje ih je našao. I zaista, on tamo zateče čovjeka koji je tragao za novcem. Trgovcu, koji je bio prostodušni seljanin, i ne pada napamet da ovoga pita koliko je novca izgubio. „Evo vašeg novca,“ uzviknu on i predade mu ga. Posmatrači su nagovarali vlasnika da nagradi trgovca ali ovaj je bio takva škrtica da to odbi rekavši: „Ja sam izgubio trideset novčanica. Pola novca još uvijek nedostaje.“
Pošto se radilo o tolikoj razlici između nađene i navodno izgubljene sume, rasprava se nastavi unedogled dok ne stiže na sud. Na saslušanju, okružni sudija unakrst je ispitao trgovca i uvjerio se da su njegovi navodi istiniti. On onda tajno posla po majku, ispita je detaljno i utvrdi da se njeni odgovori poklapaju s onim što je rekao njen sin. Poslije toga tražio je da obje strane podnesu sudu pisanu izjavu. Čovjek koji je izgubio novac kleo se da je imao trideset pet novčanica u vrijednosti od po pet unci srebra.
„Evo ovako,“ reče onda sudija, „nađeni novac nije novac ovog čovjeka. Ovih petnaest novčanica su nebeski dar dostojnoj majci da se izdržava u starosti.“ On onda predade novac majci i sinu i reče im da idu. Zatim se obrati čovjeku koji je izgubio svoj novac: „Trideset novčanica koje ste vi izgubili mora da su na nekom drugom mjestu. Potražite ih sami.“
Sudija ga onda otpusti uz dobru grdnju i otvoreno odobravanje svih prisutnih.
Izvor: Zehra Hubijar, Boja sreće, čitanka za 4. razred devetogodišnje osnovne škole, Bosanska riječ, Sarajevo, 2007, str. 38-39.