Poslanik, s.a.v.a., je rekao:
„O Ebu Zerre, nema roba da se na Ovom svijetu ustezao, a da mu Allah nije u srcu učvrstio mudrost, učinio da govori mudro i upoznao ga sa nedostacima Ovoga svijeta, bolestima i lijekovima za njih, te ga izveo iz njih zdravim ka Džennetu.“
Poslanik, s.a.v.a., naglašava činjenicu da ustezanje i nezaokupljenost Ovim svijetom čovjekovo srce čine spremnim za primanje mudrosti i nakon toga on spoznaje zbilje. Oni koji su svoja srca svezali za Ovaj svijet ne mogu spoznati zbilje Ovoga svijeta zato što „ljubav čini da čovjek bude slijep i gluh prema nedostacima voljenog“, pa je, prema tome, ljubav prema Ovome svijetu uzrok čovjekovog nemara. Nasuprot tome, oni koji su nezaokupljeni Ovim svijetom spoznaju zbilje zato što su se nad njim uzdigli, i nakon što ga upoređuju sa Budućim svijetom, odabiru najbolje.
Ustezanje (zuhd) znači ne biti nečim zaokupljen, kao što su opisana braća Jusufa, a.s.:
I prodadoše ga za jeftine pare, za nekoliko dirhema: i bili su za njega nezainteresirani.[1]
Ustezanje na Ovom svijetu znači da čovjek nije zaokupljen njime, pa ako raspolaže bogatstvom i mogućnostima, onda razmišlja kako da ih upotrijebi na putu Božijeg zadovoljstva i ne zanima ga gomilanje imetka. (Ljudi poput Sulejmana, a.s., pored onakvog veličanstvenog kraljevstva i ogromnog bogatstva, bili su takvi da su se od Ovoga svijeta zadovoljavali samo ječmenim hljebom.)
U objašnjenju rečenice: „Allah će mu učvrstiti u srcu mudrost“, neophodno je prisjetiti se nekih činjenica:
1. Između nezaokupljenosti Ovim svijetom i spoznaje božanskih učenja postoji veoma tijesna veza. Naime, nemoguće je naći čovjeka koji je srcem privržen Ovom svijetu, a da je u isto vrijeme njegovo srce ispunjeno božanskim učenjima.
2. Mudrost, koja je učinak nezaokupljenosti Ovim svijetom, osigurava čovjekovim spoznajama i znanjima postojanost, a sprječava kolebljivost i nepostojanost u vjerovanju. Moguće je da čovjek dođe do određenih spoznaja i da spozna neku zbilju, ali da ta njegova spoznaja bude klimava i nepostojana, zato što nije postigao pouzdano znanje kako bi se ta spoznaja smjestila duboko u njegovom srcu i bila postojana.
U temeljima vjerovanja, pored samog vjerovanja, postojanost spoznaje također ima posebnu vrijednost i upravo stoga privremena i djelimična vjerovanja ne samo da nemaju vrijednosti, već imaju i loše posljedice i u njihovu pokuđenost možemo se osvjedočiti na više mjesta u Kur'anu:
Kad se u lađe ukrcaju, iskreno se mole Allahu, a kada ih On do kopna dovede, odjednom druge Njemu ravnim smatraju.[2]
3. Kada je mudrost postojana, ona ne ostaje zatočena u srcu, već se njezini učinci pojavljuju u govoru, u djelima i u ponašanju. Onome kome mudrost bude postojana u srcu – njemu će i govor biti mudar, a ta dragocjenost, čiji je izvor u njegovom srcu, poteći će mu na jezik: uzdržavat će se od ispraznih i besciljnih govora i poput mudrog Lukmana znalački će govoriti tako da će mu govor biti lijep i hvale vrijedan.
Da, jezik predstavlja put iz čovjekovog srca; drugim riječima, zbilja čovjekovog srca teče i očituje se kroz njegov jezik jer iz bokala teče samo ono što je u njemu. Naravno, ovo, osim jezika, teče i kroz druga čovjekova djela i objelodanjuje se.
Još jedan učinak nezaokupljenosti Ovim svijetom jeste objelodanjivanje njegovih nedostataka i mahana. Naime, čovjek može vidjeti mahane, nedostatke i bezvrijednost Ovoga svijeta tek kada sebe spasi privrženosti koju je razvio prema njemu. U suprotnom, od onih koji su svoja srca vezali za Ovaj svijet ne očekuje se da uviđaju nedostatke i mahane svoga voljenog (Ovog svijeta), jer vezivanje srca za Ovaj svijet zasljepljuje čovjekove oči prema njegovim mahanama i čini uši gluhim kada su u pitanju njegovi nedostaci, i obrnuto, njegove rugobe vidi lijepim, a svoje loše ponašanje, koje je proizašlo iz pretjerane privrženosti Ovome svijetu, smatra također lijepim. Ovo značenje je u Kur'anu objašnjeno različitim izrazima:
…Mi im prikazujemo lijepim postupke njihove…[3]
…Vaše duše su vam to uljepšale…[4]
…Šejtan im je prikazao lijepim postupke njihove…[5]
Ovi različiti izrazi proizlaze iz sljedeće zbilje: privrženost i sklonost Ovome svijetu su uzrok da se Ovaj svijet i ovosvjetski postupci čovjeku pričine lijepim. Kako ova privrženost raste, Ovaj svijet, pa čak i njegove mahane, u čovjekovim očima postaju lijepi jer zaljubljeni ne vidi nedostatke i ružnoću voljenog. Sigurno da ovakva osoba vidi samo obmanjujuću spoljašnost Ovoga svijeta, a nije u mogućnosti spoznati i razumjeti njegovu unutrašnjost, kao ni vidjeti ono što je iza njega:
Oni znaju samo spoljašnju stranu Ovoga svijeta, a prema Ahiretu su ravnodušni.[6]
S druge strane, realni ljudi i ljudi koji su nezaokupljeni Ovim svijetom vide njegove i dobre i loše strane. Ova skupina, za razliku od prve skupine, koja vidi samo lijepo ukrašenu i privlačnu spoljašnjost ove otrovne zmije, vidi i njezin otrov i opasni ujed:
„Primjer Ovoga svijeta je poput primjera zmije: kada je dodirneš, mehka je, ali je unutar nje skriven smrtonosan otrov. Zaveden, neznalica ide prema njoj, a čuva je se razborit i pametan.“[7]
Da, svijest i usredsređenost božanskih ljudi čuva ih od obmanjujuće spoljašnjosti, a njihov dubok pogled, koji dopire iza granica vidokruga materijalnog svijeta, predstavlja temeljnu razliku između njih i materijalista površnog shvatanja. Riječima imama Alija, mir s njim:
„Zaista, bogougodni su oni koji gledaju u nutrinu Ovog svijeta, kada drugi ljudi gledaju na spoljašnjost njegovu, i kada su ljudi zauzeti današnjim danom njegovim, oni su zauzeti krajem njegovim. Umrtvljuju u srcima svojim ono čega se boje da će im srca učiniti mrtvim i napuštaju od Ovog svijeta ono što znaju da će ih ubrzo napustiti.“[8]
Poslanik, s.a.v.a., u nastavku hadisa kaže:
„O Ebu Zerre, kada vidiš svog brata da se usteže na Ovom svijetu, slušaj njegov govor jer iz njega isijava mudrost.“
Ovo kazivanje nastavak je prethodnog govora Poslanika, s.a.v.a., u kojem se kaže da će Bog učvrstiti u srcu mudrost onome ko se usteže od Ovog svijeta. Dakle, ukoliko se neko usteže od Ovoga svijeta, stekao je mudrost i njegov govor će biti mudar. Zbog toga što se odvojio od Ovoga svijeta, govor će mu krenuti iz srca i neminovno će naći put do srca slušaoca. Stoga od ovakvog čovjeka teba očekivati mudar govor, za razliku od onoga koji je zaljubljen u Ovaj svijet i obuzet njegovim užicima – takav čovjek nema udio ni u mudrosti, ni u spoznaji, a prljavštine Ovoga svijeta zatvorile su mu oči prema istinama i, kao posljedica svega toga, njegov govor je beskoristan i daleko je od mudrosti.
Izvor: Muhammed Taqi Misbah Yazdi, Putevi i staze dobra, Savjeti Božijeg Poslanika, s.a.v.a., Ebu Zerru, r.a., svezak 1, prijevod: Lutfi Akbaš, Fondacija „Mulla Sadra“ u BiH, Sarajevo, 2010, str. 182–186.