Mûsā i onaj koji ima znanje
Mûsā i onaj koji ima znanje

Mûsā i onaj koji ima znanje

Allahov poslanik Mûsā zamoli svoga Gospodara da ga uputi na čovjeka koji ima veće znanje od njega i koji zna ono što on ne zna. Milostivi Stvoritelj mu usliši molbu i naredi mu da treba ići do mjesta gdje se sastaju dva mora. Kad tamo stigne zateći će onoga koga je Svemogući uveo u tajne znanja i naučio ga onome što samo On zna.

Onda Mûsā reče momku svome da mora ići do mjesta gdje se sastaju dva mora makar koliko dugo išao, sve dok ne dođe tamo gdje mu je Gospodar naredio. I oni pođoše na taj daleki put.

Tako su oni išli, išli, sve dok ne dođoše do mjesta gdje se dva mora sastajahu. I dogodi im se da tu zaboraviše svoju ribu, koju su za hranu nosili, pa ona u more skliznu, a oni to i ne primijetiše.

A kad su se udaljili, Mûsā reče momku svome:

„Daj nam užinu našu, jer smo se od ovoga putovanja umorili.“

„Vidi!“, reče on, „kad smo se kod one stijene svratili, ja sam zaboravio onu ribu. Sam šejtan je učinio da je zaboravim, da ti je ne spomenem. Mora da je ona skliznula u more, baš čudnovato.“

„E, to je ono što tražimo!“, reče Mûsā i njih dvojica se vratiše putem kojim su došli. Tamo nađoše onoga čovjeka kojemu Allah bijaše svoju milost darovao i onome što samo On zna naučio.

„Hoću da te pratim“, upita ga, „ali da me onome čemu si ti ispravno poučen poučiš?“

„Ti sigurno nećeš moći sa mnom izdržati“, reče mu taj čovjek. „A i kako bi izdržao ono o čemu ništa ne znaš?“

„Vidjet ćeš da ću biti strpljiv, ako Bog da!“, reče, „i da ti se neću ni u čemu protiviti.“

„Ako ćeš me već pratiti, onda me ni o čem ne pitaj dok ti ja o tome prvi ne kažem“, reče mu on.

I njih dvojica krenuše.

Tek što su se bili ukrcali u lađu, onaj čovjek je probuši. Vidjevši šta je uradio, Mûsā zaboravi na obećanje, pa ga prekori:

„Zar je probuši da potopiš one koji na njoj plove? Učinio si, doista, nešto krupno!“

„Ne rekoh li ja tebi“, reče onaj, „da ti, doista, nećeš moći izdržati sa mnom.“

„Ne karaj me što sam zaboravio“, pravdao se Mûsā, „i ne čini mi poteškoća u ovom poslu mome!“

I tako su njih dvojica nastavili put.

Išli su, išli, kad naiđoše na jednog dječaka koji je tu stajao i nikome ništa nije radio. Mûsāov saputnik mu priđe i ubi ga, a Mûsā reče:

„Što ubi dijete bezgrješno, koje nije nikoga ubilo! Učinio si, zaista, nešto vrlo ružno!“

 „Ne rekoh li ja tebi“, reče onaj, „da ti, doista, nećeš moći izdržati sa mnom?“

„Ako te poslije ovoga za bilo šta upitam“, reče, „onda se nemoj sa mnom družiti. Eto sam ti se opravdao!“

I njih dvojica krenuše…

I kad dođoše do jednoga grada, zamoliše stanovnike njegove da ih nahrane, ali oni odbiše da ih ugoste. U gradu njih dvojica naiđoše na jedan zid koji tek što se nije srušio, pa ga onaj prezida i ispravi.

„Mogao si“, reče Mûsā, „uzeti za to nagradu.“

„Sada se rastajemo ja i ti!“, reče onaj, „pa da ti objasnim zbog čega nisi mogao da se strpiš. Što se one lađe tiče, – ona je vlasništvo siromahā koji rade na moru, i ja sam je oštetio jer je pred njima bio jedan vladar koji je svaku ispravnu lađu otimao.

Što se onoga dječaka tiče, – roditelji njegovi su vjernici, pa smo se pobojali da ih on neće na nasilje i nevjerovanje navratiti, a mi želimo da im Gospodar njihov, mjesto njega, da boljeg i čestitijeg od njega, i milostivijeg.

A što se onoga zida tiče, – on je dvojice dječaka, siročadi iz grada, a pod njim je zakopano njihovo blago. Otac njihov je bio dobar čovjek i Gospodar tvoj želi, iz milosti Svoje, da oni odrastu i izvade blago svoje.

Sve to ja nisam uradio po svome rasuđivanju. Eto, to je objašnjenje za tvoje nestrpljenje!“ 

Samo je Allah sveznajući, a čovjek zna onoliko koliko ga je On naučio.

 

(Preuzeto iz Kuranske pripovijesti, knjiga V, priredio: Aziz Kadribegović, BEMUST, Sarajevo, 1998., str. 1 – 9.)