Edukacija i odgoj se odvijaju pod svjetlom obuhvatnih i važnih načela. Ova načela se odijevaju odjećom prakse posredstvom metoda odgoja. Ibn Sīnā je u svojim djelima posebno u poslanici Tadābīru-l-manāzil, naglašavao važnost načela i metoda, na koje bi učitelji, odgajatelji i planeri odgojnih procesa u društvu morali obraćati pažnju.
Samospoznaja i odgoj duše
Najbliža i najvažnija stvar za čovjeka je njegova duša i čovjek prije negoli krene upravljanju i odgajanju drugih, mora se truditi radi popravljanja samoga sebe, a za ovaj posao je nužna samospoznaja. Stoga samospoznaja i obaviještenost o odlikama i moćima duše i aspektima svoga duha je jedno od najosnovnijih načela kome Ibn Sīnā pridaje poseban značaj i važnost.[1] On na početku poslanice Tadābīru-l-manāzil pod naslovom “O upravljanju čovjeka sa vlastitom dušom” (Fī siyāsati-r-rajulu nafsahu) opširno govori o ovom pitanju.
Prema tome, prva stepenica odgoja je odgoj duše, a ključ odgajanja sebe je samospoznaja. Osoba mora u potpunosti poznavati svoja pokuđena svojstva i navike i steći potpunu obaviještenost o svim nedostacima svoje duše; jer ako neka mahana u njemu ostane skrivena, poput čira koji je skriven pod kožu, nakon nekog vremena će se pojaviti i postat će očita za sve one koji vide.[2]
Pored toga, čovjek mora biti pesimista glede spoznavanja sebe i svojih mahana, zato što je čovjek po svojoj prirodi prema svojim mahanama tolerantan, a strasti i puste želje ga sprečavaju da stekne solidnu obaviještenost o svojim pokuđenim moralnim svojstvima i ponašanju. Stoga Sheykh preporučuje da pojedinac u vezi ovog pitanja zatraži pomoć prijatelja koji je znalac i samilostan, prijatelja koji će poput ogledala pokazivati njegove ljepote i ružnoće.[3]
Poštivanje individualne različitosti
Ljudi nisu međusobno jednaki i razlikuju se po tjelesnoj snazi, moći mišljenja, inteligenciji i sposobnostima, pronicljivosti i gluposti i po drugim aspektima. Također imaju različite sklonosti glede znanja i zanata: jedan je sklon aritmetici, drugi poeziji, treći medicini, opet neki izaberu morfologiju, a neki drugi geometriju, i svako se opredjeljuje za nauku ili zanat koji odgovara njegovom duhovnom stanju.
Također nekada neki ljudi po prirodi izbjegavaju neke nauke i raznovrsne zanate. Može se vidjeti da njihovi roditelji ulažu trud i sredstva da bi se ovi podučili kakvom znanju ili zanatu, ali na kraju uloženi trud i sredstva ostaju bez nekog naročitog rezultata.
Ibn Sīnā iskazuje svoju nemoć glede pojašnjavanja uzroka i povoda ovih sklonosti, odabira i veza, zastupa uvjerenje da se ove stvari nalaze izvan dometa čovjekovog poimanja i samo Bog zna njihove tajne.[4]
Izvor: Muhammed Fath‘Ali Khāni, ‘Ali Ridā Fasīhizādah, ‘Ali Naqī Faqīhi, Stavovi islamskih mislilaca o edukaciji i odgoju sv.1, Preveli s perzijskog Lutfi Akbaš i Amar Imamović , Fondacija Mulla Sadra, Sarajevo 2008. str. 251 – 252