Ono što se može shvatiti iz navoda Allame Tabatabaija u vezi s načinom obzirenja dobra i zla ogleda se u tome da mi, kao prvo, dobro i zlo pronalazimo među percepcijskim ili emotivnim moćima s prirodnim karakteristikama, a zatim, budući da svoje djelo obavljamo vjerujući da je ono nužno, uvijek smatramo da ono prija našoj djelatnoj moći pa nazivamo ga “dobrim”.
Iako je moguće da se upute kritike na račun ovog objašnjenja, jer je “prijati” zbiljska stvar i izlazi iz okvira obzirnosti – naime, iako mi djelo opisujemo kao ono što prija, prijati je objektivna, izvanjska stvar – ovaj se prigovor može odbiti pomoću onoga što Allame spominje u svojim drugim djelima, a to je:
Stvarno prijanje jeste povezanost i nužnost između perceptivnih moći i prirodnih odlika, a vidimo da u vezi sa djelom nema takvog prijanja, već je tu riječ o stvarnom i istinskom prijanju, a ovdje je prijanje zamišljeno i obzirnosno.
Da je ovdje prijanje stvarno, djelo bi bilo nužno obavljano ili stalno obavljano, međutim, to nije tako.
Dobro djelo s čovjekovom prirodom nema odnos istinske nužnosti, inače bi njegovo nepostojanje bilo nemoguće, već ima ili odnos nužnosti ili obzirnosti ili prioritetnosti (koja ne postiže stepen nužnosti), i pod slaganjem djela sa prirodom misli se na to da je njegov odnos sa prirodom nužnost ili prioritet.
Iz dosada rečenog može se zaključiti da je po mišljenju Allame Tabatabaija dobro općenitije od nužnosti, jer kod nužnosti mi između sebe i djela postavljamo samo odnos nužnosti, dok je ovaj odnos u dobru općenitiji od nužnosti ili prioritetnosti.
Dakle, kod svakog obzirenja “nužnog” postoji I obzirnost dobra, dok obrnuto nije ispravno.
Na drugom mjestu Allame Tabatabai spominje osnovu razumnih ljudi u vezi s kakvoćom bivanja neke stvari obzirnosnom te o tome kaže:
“Ono što umni ljudi odrede za činiti jeste dobro, a ono što odrede da ne treba činiti jeste zlo i, kao rezultat toga, dobro i zlo su obzirnosni, jer kada umni ljudi kažu da nešto treba činiti, to znači da između sebe i toga djela postavljaju odnos nužnosti ili prioritetnosti, a to dalje znači da za to uobzire “biti dobro” i na osnovi toga se može reći: Dobro i zlo su srednji termini svake presude o tome da je djelo dobro učiniti ili napustiti.”
Zatim Allame nastavlja:
“Nakon što čovjek iz odnosa sebe i djela uobziri dobro i zlo, ovo obzirenje prenosi i na druge stvari koje nisu djela, naprimjer lijepo i dobro prenosi na oblike, pa čak nekada ovaj obzirnosni atribut prenosi i na stvarne stvari, što će na tom mjestu biti ekvivalent savršenstva.”
Iz skupa rasprava postaje jasno da Allame Tabatabai dobro i zlo smatra važećim i u vezi sa djelima i posrednicima, i u vezi sa ciljevima i svrhom. Prema tome, neispravno je to što neki kažu da Allame Tabatabai dobro I zlo smatra vezanim samo za djela i posrednike.
Izvor: “Etički stavovi Allame Tabatabaija”, s perzijskog preveo Ertan Basarik, fondacija “Mulla Sadra” u BiH, Sarajevo 2014.