Nakšibendijski šejh Hatem i njegova poezija

Autor: Sabaheta Gačanin

---

Ahmed Bjelopoljak Hatem (umro 1754) bio je sin hadžegana carskog divana koji je poticao iz Bijelog Polja. Nije poznato gdje se rodio i odrastao Ahmed Bjelopoljak, ali se zna da je u Istanbulu završio studije, a potom se otisnuo na putovanje po zemljama iz okruženja. Dosta je vremena na svom putovanju proveo u Egiptu i Hidžazu. U Meki je dobio dozvolu (iršad) od nakšibendijskog šejha Ahmeda Džurjanija, koji ga je i uveo u nakšibendijski tarikat. Godine 1754. bio je naimenovan za kadiju u gradu Larissi u Grčkoj, gdje je i umro.

Bio je izrazito široko obrazovan i upućen u gotovo sve discipline islamskih nauka. ali isto tako je bio i umjetnički talentovan: odličan kaligraf i poznavalac tradicionalne muzike i njenih mekama, o kojima je pisao naučne rasprave. Govorio je dobro sva tri orijentalna jezika, i na sva tri jezika je pisao svoja djela i rasprave, kao i poeziju. Popularnost njegovog Divana i veliki broj prepisa potvrđuje i njegov poetski talent, kao i činjenica da njegov Divan među prvima litografisan u Istanbulu (1832. god).[1]

Pripadao je postklasičnom periodu u književnosti u kojem su pjesnici pjevali pod utjecajem pjesnika Nabija i Nedima. No, Hatem je ostao vjeran tradiciji divanskih pjesnika čija poezija ne posjeduje jednostavnost, već vrlo težak poetski jezik zgusnutog izraza.[2]

Njegova poezija je bremenita konotativnim značenjem koja se ostvaruje u raznolikim asocijativnim nizovima kroz metafore mističkog simboličkog jezika. Ovakva vrsta veoma hermetične i simbolizmom obojene poezije razumijeva se tek nakon dekodiranja stihova. Hatemova stilska osobenost leži u metafori kojom stilizuje svoj izraz na specifičan način, izvlačeći iz riječi uvijek drugo značenje u odnosu na površinsko, to jest potencirajući mističku dimenziju značenja kako bi dosegao njihove najdublje smislove. Sva značenja mističkih simbola u stihovima gazela opisuju različite vrste iskustva i stoga su teško prevodiva s jezika na jezik. Njihova transpozicija iz svijeta transcendentnog i neiskustvenog u svijet pojavnog i iskustvenog – što veoma usložnjava njihovu semantičku kompleksnost – zahtijeva interpretaciju u duhu mističke gnoze.

U dubinskoj strukturi svoje poezije, kroz suštinsku dijalektičku suprotstavljenost paradoksalnih odnosa koji se na krajnjoj instanci svode na svijet osjetilnog – svijet nevidljivog, Hatem pretače svoja iskustva u osmišljene poruke univerzalnog značenja. Ta univerzalna značenja se zasnivaju na spoznaji da sve u univerzumu ima svoj antipod, svoje lice i naličje: dva kraja istog polariteta čine tama i svjetlost, forma i značenje, dan i noć,  vatra i voda, unutarnje i izvanjsko, žalost i radost, što pjesnik veoma uspješno izražava kroz dobro oblikovanu formu. Hatem istančanim senzibilitetom stilizuje svoj izraz na hermetičan način, što ima za posljedicu prisustvo figurativne polihromije koju redovno prate postupci dvostrukog modeliranja – površinskog i dubinskog sa mističkom konotacijom, čime se veoma usložnjava semantička struktura u naoko sasvim jednostavnim stihovima, u kojima pjesnik otkriva tajne Istine. Stoga se čitajući Hatemovu poeziju nameće zaključak da je to poetska filozofija u kojoj se misli isprepliću u koncentričnim krugovima i gdje je svaka interpretacija samo jedna od mogućih interpretacija.

Gazel 1[3]

Gle krčmaru one čaše s vinom rumenim i slatkim

čiji svaki mjehurić silno opija i to ga čini još slasnijim.

 

Rubin usne su ti sami šećer iz grozda iscijeđeni

Opijanje gorkim vinom postaje užitak čisti.

 

Slast u svakom gutljaju izvan svakog pretvaranja je

Utapanje u svijetu gdje sve slobodno je, užitak je.

 

Danas  se gorko vino pije zbog teške sudbine

Sufijo, ne razmišljaj da li će i sutra biti uživanje.

 

Slatkiš koji se ne okusi, računa se da bez okusa je

Usne rubin tvoje, avaj, to sama slast je.

 

U užitku svega se nađe, i prijeke nužde i ugode

Ne daj Bože užitka u čežnji za sastankom koji nedostižan je.

 

Hatem kuša slast pijanstva kroz različite okuse

Takvo pijanstvo nezamisliv nam užitak daruje.

Značenje gazela  nakon dekodiranja simbola tesavufskog registra

Sufija koji je dostigao visok stepen duhovnog samoozbiljenja u ekstatičnom stanju može da osjeti dvostruki užitak – u spoznaji Boga i u imaginaciji raja.

Sve dok duhovni putnik ne dosegne najviše stupnjeve svetosti, duhovno stanje sjedinjenja je praćeno relativnim razdvajanjem; odrazi tih duhovnih stanja su usponi i padovi u svakidašnjem čovjekovom životu;

Sufija dragovoljno prihvata sudbinu postižući podudarnost sa Božijom voljom, prihvatajući i slast i gorčinu života, jednako kao što se u duhovnim stanjima smjenjuju radost i tuga.

Ljudski razum nije sposoban iskušati ili spoznati svijet nevidljivog putem razuma koji prepoznaje samo poredak stvari ovdašnjeg svijeta, budući da je pristup tamošnjem svijetu moguć samo kroz viši poredak uma koji je oslobođen relacija sa ovim svijetom.

Po mnogim teoretičarima tesavvufa, makrokozmos je predstavljen drvetom egzistencije na kome je čovjek posljednji i najukusniji plod. Ukus toga ploda ovisi o duhovnom sazrijevanju kroz koje prolazi svaki čovjek, a posebice oni koji su se odlučili na Put duhovnom stazom na kojem kušaju užitke različitog intenziteta praćenih svjetlosnim manifestacijama iznova različitim – najčešće vizije svjetlosnih nizova u sedam boja.

Kada mistik dostigne takav stupanj u duhovnom sazrijevanju na kojem je njegov ego izbrisan u božanskoj biti, to znači potpuno utapanje – stanje opstajanja u Bogu – što je najviši stupanj duhovnog blaženstva, a koji rijetko sufija dostigne.

Gazel 2

Na hiljade puta čuli smo o njemu kao  prolaznom,

a opet neprestano se govori o ružičnjaku tek propupalom.

 

Odgovor o ljudskoj himbenosti pod ogrtačem šejhovim je

Ah, koliko se ljepotica iz vriježi tikve u platan proteglo je.

 

Oku koketne ljepotice baš plač dušman je

A žeđa žednoj gazeli baš opskrba je.

 

Crveni trag ostaje u slučaju ujeda škorpije

Baš kao i od uvojka ružinoga tena ljepotice.

 

Na bezazlenom licu čistotu naglašava rumenilo

U ovoj tajni očiglednoj mudrosti je puno.

 

Znaš da vuk cijeli svoj život gladan je

Sufijo, koliko zrna pojedeš od svog zikra bezbrojnog.

 

Hateme, ne potcjenjuj slabost svog dušmana

Znaj da od svih zmija, mala je otrovnica najgora.

Značenje gazela 

O prolaznosti fizičkog svijeta sve svjedoči – svakodnevno rađanje i umiranje, kao nastanak i nestanak svega što nas okružuje – na hiljade je primjera (kako kaže pjesnik), međutim, mistici žude da prosegnu kroz zastor pričina fizičkog svijeta i dosegnu umom i srcem s onu stranu fizičkog svijeta i tako iskušaju Istinu, često iznoseći svoja iskustva kroz najfinije forme ljudske kreativnosti, u koju svakako spada i poezija.

Čovjek, kojega poučava učitelj koji se ogrnuo ogrtačem odbacivanja ovog svijeta i njegovih blagodati biće pravilno upućen u suštinsko pitanje hakikata – o Bogu, stvorenom i duši.

U Božijem zakonu su dati odgovori na sva pitanja, kao i upute Istinitog onima koji teže spoznaji Boga i koji se u svom duhovnom preobražaju izdižu iz prizemnosti svoga ega u istinskog svjetlosnog čovjeka, u čijoj sjeni se drugi osjećaju ugodno i zaštićeno (preuzimaju dio njegove duhovne snage).

Bog u toku duhovnog napredovanja iskušava mistika, koji sagorijeva u bolu, ali plamen bola je dio duhovnog pročišćenja čovjekove nutrine;

Na izvjesnom stupnju duhovnog napredovanja, kada je izvjestan broj zastora uklonjen između mistika i Boga, pojavljuje se crvena svjetlost kao epifanija božanske svjetlosti.

Cijeli svoj život čovjek bi morao da obraća pažnju na duhovno usavršavanje duše kako ne bi u njoj prevladale stalno prisutne opasnosti niskog ega, najniže dimenzije čovjekove unutarnje egzistencije, to jest njegova životinjska i sotonska narav: pohlepa, srdžba, zavist, nasilnost, okrutnost i druga negativna svojstva.

Stoga, iako mistik neprestano radi na svom duhovnom uzdizanju duše koja sama sebe kori, njegovo zazivanje Boga (zikr) mora da prati razmišljanje, usredotočenje koje ima za cilj da se približi Izvorištu sveg znanja, da se poistovjeti sa univerzalnim Umom.

Duhovni putnik ima stalno na umu ljubomoru onog koji je duhovno slijep i nemoćan da vidi značenje iza forme sotone, i da je ono zbog čega je on protjeran iz raja, jeste najopasnija zamka za ljudsko srce – gordost, zavist i nepokornost.

Gazel 3

Kad se zaputiš za Džemovom pričom međ’ mladice vinove loze

Misliš da ćeš baš ti nešto novo izreći o trsu loze vinove.

 

U sjenci njenoj zapljuskuju  tajne opijenosti

U vrtovima nijednu palmu ne vidjeh da trsu loze sliči.

 

Dobra strana njena je da siromaha, što ga tuga mori,

sâmo gledanje u njeno zelenilo njega razvedri.

 

Nije li mu to na grudima dugme k’o zrno grozdovo

Što netom se oslobodi iz grozda mladog trsa lozinog.

 

Svaka nova tek pristigla grančica radost donosi

Dar lozin je da tugu iz grudi s hitrinom odstrani.

 

Od tuge i gorčine sudbine nema poštede

I oni lozom osnaženi plaču od oštrice sudbine.

 

Baš iz pera, Hateme, sami zanos nadahne

Um moj britki kad lozin trs u maštu dozove.

Značenje gazela 

Mistiku, koji uspije profiniti svoju dušu i trajno okrenuti svoju misao prema carstvu Svjetla, na srce se spuštaju bljeskovi božanskog svjetla i otkrivaju se tajne;

Do nebeskog svijeta ili svijeta simbola ne uzdiže se duša koja je vezana za carstvo osjetilnog svijeta, već ona duša  koja osjeti beskrajnu sreću samo u spoznaji Istine.

Onaj ko želi da živi u Džemovoj priči, koja kazuje o točenju vina spoznaje i ispijanju čaše božanske tajne, neka zna da je to poznato još iz Praiskona i da su to vino Ljubavi duše pile prije nego je vinova loza stvorena.

Posebna duhovna stanja koja obuzimaju sufiju, poput tuge, tjeskobe i napuštenosti nestaju nakon brižljive i neumorne kontemplacije kojoj se sufija posvećuje, jer kontemplacija budi plamen Ljubavi kroz koji se doseže Zbilja.

Kao što dugme zakopča odjeću da skrije prsa sufije, tako prsa sufije skrivaju misteriju iskustva duše, držeći potpuno zatvorenim vrata šutnje iza kojih je njegovo srce potpuno prožeto opijenošću Spoznaje;

Ljubav oslobađa dušu iz svih okova materijalnog, želja i strasti, ispunjavajući je beskrajnom srećom, spokojem i svježinom.

Svaki put kada se salik posveti kontemplaciji koju neophodno prati molitva – što u potpunosti prožme tijelo otvarajući svih sedam luminoznih tačaka (centre duhovne moći) – on doživi duhovno iskustvo;

Tada sva tuga i nespokoj koju osjeća mistik zbog žudnje za bliskošću sa Voljenim iščezne, a srce mu ispuni beskrajno zadovoljstvo i sreća.

U životu svakog čovjeka smjenjuju se sreća i tuga, radost i žalost, jer u božanskoj mudrosti stvaranja sve stvari postaju jasne i spoznatljive kroz svoje suprotnosti;

Oni koji su nesretni i žale se na svoju sudbinu mogu je promijeniti kroz ljubav, predanost i molitvu, kako bi uskladili svoju volju sa Božijom, što će rezultirati transformacijom duše, čime se postiže podudarnost sa svojom sudbinom.

Pjesnik i ašik koji je dostigao duhovnu zrelost može biti nadahnut inspiracijom koja potiče neposredno od Boga kada ispisuje stihove, često nesvjestan sadržaja;

Tada zaneseni ašik i pjesnik recitira stihove koji su usljed njegove imaginalne stvaralačke energije retorički uglađeni i dotjerani.

 

Izvor: Odjek, revija za umjetnost, nauku i društvena pitanja, Sarajevo, zima 2010.