Nasrudin-hodža i Bošnjaci

Autor: Edib Muftić

---

Smisao za zdrav humor važan je pokazatelj stanja kulture duha u svakom narodu. A u Bošnjaka je to jedna od posebnosti mentaliteta. Brojne šale i pošalice, anegdote i dosjetke na kraju kojih čeka duhovit obrat ili životna pouka, značajan su segment kulturnog naslijeđa, narodnog predanja, pa konačno i jedne posebne, više usmene nego pisane, grane bošnjačke narodne književnosti.

Došla su, nažalost, vremena koja nisu prikladna za šalu, vremena kad dušmani razoriše naše najvrednije spomenike kulture, stotine starih monumentalnih džamija, knjižnice, arhive. Ni mrtvima mira ne dadoše nego razoriše greblja i polomiše nišane. Braniti se i istodobno sklanjati od barbarske ruke sve dokumente koji svjedoče o našoj prošlosti, o viševjekovnoj kulturi Bošnjaka, o našoj, s ostalim islamskim svijetom i Orijentom uopće u mnogo čemu zajedničkoj civilizaciji, neizbježnost je našeg vremena.

Narodni humor, međutim, najčešće se prenosio usmeno, s pokoljenja na pokoljenje, pa nije mogao biti uništavan, nego je preživljavao zajedno s Bošnajcima i bio njihov pratilac u dobru i u zlu.

Bošnjački humor koji je neminovno pratio sijela i činio zanimljivim i življim razgovor uz nezaobilaznu kahvu, pretežno je anegdotski, uz to vrlo maštovit i nerijetko dubok. Pravi učinak na slušatelja postiže se načinom pripovijedanja, nijansama u govornoj intonaciji. Jezik pripovjedača, ako je garniran riječima lokalnog jezičnog kolorita, koje su često sočnije, izražajno snažnije i melodičnije od prihvaćenog standardnog književnog jezika i izraza, nosi sa sobom onaj, za pripovijedanje anegdotskog humora, toliko značajan komični ili duhovni naboj. To slušatelja unaprijed priprema na smijeh držeći ga napetim do kraja priče, do onog neočekivanog duhovitog obrata.

Ako su na pripovjedački dar Bošnjaka utjecale literature poput Hiljadu i jedne noći, onda je bošnjački humor po svojoj naravi nasrudinovski. I pripovjedaču i slušatelju treba vremena, prvom da podužim uvodom oslika okolnosti u kojima će se radnja događati, drugom da tu atmosferu svojom imaginacijom sebi dočara.

Kako su veze s Orijentom blijedile, nestajalo je postepeno i takve vrste humora, a novi se humor počeo nekritički prilagođavati dinamičnijem i bržem življenju koje diktira priključak na Zapad gdje dominira trka za sve većom nafakom, za proizvodnjom sve više potrošnih dobara, što je opet vezano za rast produktivnosti i za druga „dostignuća“ suvremenog ekonomskog rasta mijenjajući misaonog čovjeka u osobu potrošačkog mentaliteta koji mora imati sve što i najbliži susjed koji predvodi trku.

Na kraju napominjem da je ovaj kratki prikaz pisan u Nasrudin-hodžinom stilu po kojem se zbilja i šala smjenjuju, ravnoteža se remeti čas u korist jedne, čas druge. Ko se nađe pogođen (nekim pretpostavkama), nek se ne žalosti, naprotiv, oštrica je okrenuta prema nekom drugom, odnosno obratno. Nasrudin-hodža se nikad ne otkriva, a sve mu je ašićare ačik.

Mnogim se zamjerio, nikom ispričao. A dok je svijeta i vijeka, bit će i Nasrudin-hodža. Nasrudin-hodža je mrtav, živio Nasrudin-hodža!

Ko je Nasrudin-hodža?

Na pitanje ko je bio taj širom Orijenta, pa i u našoj Bosni, dobro poznati šeret-šaljivčina, dobivamo i dan-danas različite odgovore, a nesigurni povijesni podaci i predaje često se međusobno isključuju. Prema turskim izvorima, Nasrudin, ili kako ga turski autori izgovaraju, Nasredin-hodža, rođen je u mjestu Hortu, okrug Sivrihisar, pokrajina Eskišehir, godine 1208/1209. Otac mu je bio Abdulah-efendi, imam u Hortu, te ga je na tom položaju sin Nasrudin naslijedio. Isti turski izvori govore kako je godine 1237/1238. Nasrudin svoje imamsko mjesto prepustio nekom Mehmedu i preselio se u Akšehir da bi učio pred Sejid Mahmudom Hajranom, vjerovatno tada poznatim alimom i muderizom.

Međutim, u nekim anegdotama Nasrudin se spominje kao suvremenik mongolskog osvajača Timur Lenka (Timura Hromog), ili, kako ga na Zapadu zovu, Tamerlana. Polazeći od pretpostavke da su turski izvori pouzdani, onda je to hronološki isključivo, jer je Timur rođen 129 godina kasnije, tj. umro je 1405. godine.

U Enciklopediji JLZ (sada Hrvatskog leksikografskog zavoda) nalazimo vrlo šturu informaciju o Nasrudin-hodži, prema kojoj je kao „prototip za Nasrudina poslužio istoimeni učitelj koji je živio u Turskoj krajem 14. stoljeća.“[1]

Na istom mjestu Nasrudina se uspoređuje s Tillom Eulenspiegelom (umro 1350. godine), šaljivčinom poznatim iz starije njemačke književnosti.

U vezi sa životom Nasrudin-hodže često se spominje grad Buhara, današnji Turkestan, pa je svojevremeno u nekadašnjem Sovjetskom Savezu snimljen i film Nasrudin u Buhari koji se mogao gledati i u bosanskim kinima prije tridesetak i više godina. Vrlo je vjerovatno da je Nasrudin-hodža široku popularnost stekao i svojim čestim putovanjima po Orijentu, od musafirhane do musafirhane, uživajući zbog svoje duhovitosti i mudrosti, a posebno zbog svoje rječitosti i pripovjedačkog dara, gostoprimstvo bogatih ili uglednih građana Istoka. Kako bi inače bio poznat širom islamskog svijeta, pa eto prihvaćen i među Bošnajcima, za koje možemo reći da su poslovično duhoviti, a smisao za šalu ne napušta ih ni u najtežim prilikama!

Popularnost Nasrudin-hodžina među Bošnajcima u godinama prije Drugog svjetskog rata nije nimalo zanemariva. Dosjetke Nasrudin-hodžine s objavljenim zbirkama anegdota i šala kolale su Bosnom i Hercegovinom. Bilo je i pokušaja stripovanja izabranih šala u nekim listovima toga doba. Nasrudinove šale prepričavane su i prenošene mlađima, a onaj ko ih je znao više, ili znao odabrati najbolje uz smisao da ih živo prepriča vještinom duhovita kozera, bio je uvijek dobrodošao gost na zimskim sijelima i ljetnim teferičima širom Bosne ponosne.

Međutim, bez obzira da li je Nasrudin-hodža historijska ili samo legendarna i izmišljena ličnosti, nama ovog puta i za ovu priliku nije ni važno. Bit će najbolje da Nasrudin-hodžu shvatimo kao sintezu brojnih anonimnih osoba, istih ili sličnih karakteristika, koje su u dužem vremenskom razdoblju živjele na islamskom Orijentu, a koje su svaka sa svoje strane i na svoj način pridonosile tom duhovnom blagu i uvećavale ga. Iz praktičnih razloga, narod je sve te dosjetke vezao uz Nasrudin-hodžino ime. Jer ko bi uostalom pamtio imena svih tih duhovitih i mudrih šaljivčina i onovremenih zabavljača.

Na sličan način se u novije vrijeme i duhovitost Bošnjaka svela na nerazdvojni tandem Muje i  Sulje, imena koja je lahko pamtiti jer se svakodnevno susreću, a u čije se ime odriču autorstva svi ostali Bošnjaci sposobni i spremni za duhovitost u nasrudinhodžinskom duhu i maniru.

Dosjetke u nasudinovskom maniru su i mudre i zanimljive pa najčešće slušatelje, ali i čitatelje Bošnjake potiču na razmišljanje i utječu na izgrađivanje specifičnog odnosa prema životu i ljudima oko sebe, stvarajući, kako smo ranije spomenuli, insana baška mentaliteta. Na Orijentu je utjecaj Nasrudin-hodžine filozofije bio vjerojatno znatno veći, ali je i kod Bošnjaka oblikovao način razmišljanja u mnogim životnim situacijama pridonoseći razvijanju posebnog, ali i drugim životnim okolnostima uvjetovanog, bosanskog duha, skladne mješavine optimizma i dobrodušnosti koji se uvijek iznova susreću i koincidiraju, koji preživljavaju u svim razdobljima, događajima bogate prošlosti djelujući kao integracijski faktor duhovne cjelovitosti i posebnosti, pa i geografske omeđenosti Bosanskog Vilajeta.

Svi sakupljači i izdavači, a svakako pripovjedači Nasudinovih dosjetki, nisu uvijek imali dovoljno kritičkog duha, niti selektivnog smisla, pa se Nasrudin-hodži pripisalo mnogo toga što nije u duhu niti skladu s njegovom filozofijom, a kamoli da bi bilo dostojno ovog velikog i časnog lika.

To se dogodilo i sa poznatim tandemom Mujom i Suljom. Zato nam je namjera ispričati samo one od mnogobrojnih šala, dosjetki i anegdota koje sadrže bitnu nasrudinovsku karakterističnu dosjetljivost i mudrost koja će čitatelju doprijeti do srca ili razuma. Takvih dosjetki, međutim, nema na pretek, pa ih moramo čuvati i prenositi tumačeći mladima ono što oni, zbog nedovoljnog iskustva, ne mogu sami dokučiti. Pri tome treba stalno imati na umu da Nasrudin-hodža nije bio nikakav lakrdijaš nego ozbiljna šaljivčina, ne jetki zlobnik nego prostodušna naivčina, ne pesimista nego tužni veseljak, pravi utemeljitelj jedne originalne filozofije mukotrpnog življenja uz šalu. Nasrudinovskom humoru, mogli bismo reći, tuga je naličje.

Možemo samo pretpostaviti kako je Nasrudin-hodža živio, ali je očito da je svoju okolinu volio zabavljati, nasmijavati, iznenađivati, a počesto joj prkositi i ljutiti je. Njegove šale i anegdote u vezi s njim pokrivaju nekoliko važnih područja manifestiranja složenog ljudskog karaktera, pa su pod udar Nasrudinovog oštrog jezika, između ostalog, došli: naivnost siromašnih, umišljenost bogatih, ljudska pohlepa, izvršna i sudska vlast, itd.

U svim tim šalama i anegdotama ima manje ili više skrivene životne mudrosti. Nasrudin, međutim, ne štedi ni sama sebe, pa se za ljubav svoje dosjetke rezignirano žrtvuje podsmijehu.

Pored spomenutih anegdota u kojima se očituje životna svakodnevnica i otkrivaju ljudske slabosti, pa su prema tome svakom lahko razumljive, ima i takvih u kojima je svrha Nasrudinova humora potpuno zamagljena i racionalnom čitatelju često neshvatljiva. Radi se jednostavno o nekom tuhaf humoru.

Zato neka ne čudi što je Alija Isaković, priređujući jednu od najnovijih knjiga o Nasrudin-hodži objavljenih u Bosni[2], svrstao neke anegdote pod nazivima „futuristički“, „dadaistički“ i „nadrealistički“ humor. Upravo tako raznolik broj „humorističkih pravaca“ pa i njihovih nijansi i prelijevanja, bez jasne distinkcije i poruke, upućuje nas da Nasrudinovo djelo prosuđujemo kao stvaralaštvo većeg broja autora koji su živjeli u dužem vremenskom razdoblju, a ne kao isključivo Nasrudinovo djelo.

Što je od ove dvije pretpostavke istina, ili bliže istini, neka bude zadatak mladih analitičara Nasrudinova života i djela, koji će mu uz moderna raspoloživa analitička sredstva posvetiti više pažnje i vremena. Skoro potpuno pobošnjačeni, i Nasrudin i njegov humor zaslužili su da konačno uđu na velika vrata u bošnjačku književnost.

Ako pak želimo da nas Nasrudin razveseljava, jer ga tako shvaća i prihvaća većina čitatelja, te da nas razvedrava svojim dosjetkama i šeretlucima, onda prvo što moramo učiniti jest, udaljiti se od socijalne analize njegovog djela i izvući ga iz živog pjeska ideologije u koju su se nepovratno zaglibila mnoga druga dobivši pečat „obavezne“ ili „zabranjene“ literature.

Život većine ljudi je težak, prolazi im u borbi za svakodnevu nafaku, u napornom i često odgovornom radu, brigama i nevoljama za koje najčešće nisu krivi, pa im je bijeg u svijet iluzije (a ima ih na izbor) neminovan izlaz da duhovno i fizički ne klonu i da opstanu. Psihologija je vjerovatno već davno otkrila tu čovjekovu crtu samoobrane.[3]

Noseći teret nimalo lahkog života, Nasrudin je nastojao svoje stanje skrivati od svijeta. A najbolji način je bio da svaku svoju muku koja bi izašla na bejan zabašuri prigodnom šalom pokazujući svijetu samo svoje šeretski nasmijano lice. Jer svijet k'o svijet. Pred javnošću, pred tim svijetom, Nasrudin je uspješno skrivao svoja initimna raspoloženja nastojeći izbjeći ono što ga je najviše moglo pogoditi – sažaljenje. Radije neka mu se smiju, neka ga izazivaju nego da ga sažaljevaju. U tome bi oni u stvari najviše uživali, ali im Hodža upravo to nije htio priuštiti. Svijet je prije svega spreman na sažaljevanje, spreman čak da bijednome i nešto udijeli, ali se teško veseli dobru svoga susjeda.

Nije, dakle, isključivo da je Nasrudin-hodža uslijed teška života tražio i nalazio duševnu ravnotežu preobraćajući svaku svoju zgodu i nezgodu, sretan ili mučan trenutak, veselje ili žalost u prigodnu šalu. U tom je pokazivao nevjerovatnu spretnost ovjekovječivši mnoge takve trenutke izvanredno nadahnutim dosjetkama. U njegovom dugom i zgodama prebogatom životu nije Nasrudin-hodžu uvijek pratilo njegovo poslovično nadahnuće i dosjetljivost, pa su neke anegdote ostale blijeda slika pravog humora, s ponekad nelogičnim i nerealnim završetkom.

Svako na svoj način doživljava Nasrudina. Većina, kako smo spomenuli, Hodžu doživljava kao šaljivčinu, alčaka spremna i na vragolije i male podvale, ali uvijek s nekim moralnim opravdanjem. Ljudi se smiju njegovoj dosjetljivosti, ali i njemu samom, zapravo njegovu liku kako ga sebi dočaravaju, ili pak, što nije rijetko, likuju što je nekome, ko je zaslužio, podvalio ili mu se narugao. Manje je, međutim, onih koji u njegovim šalama otkrivaju prije svega, dublju životnu filozofiju i osudu naličja života. Neka ovo drugo bude zadatak nečije ozbiljne rasprave ili studije, a mi ćemo ovdje pokušati oslikati Nasrudina onako kako pretpostavljamo da ga većina zamišlja. Tom subjektivnom prikazu neko će nešto dodati, a neko oduzeti, ali se istinski nadam da će ovaj opis izdržati do nekog boljeg i zanimljivijeg. Zato nije potrebna cijela povijesna istina, još manje historijska potvrda jer ih, barem do sada, nije bilo moguće sa sigurnošću znanstveno utvrditi. Pustit ćemo da nas na njegov opis upućuju njegove anegdote u kojima tu i tamo bljesne pokoji specifičan detalj prema kojemu se može naslutiti njegov izgled.

Srednjeg ili čak nižeg boja, čvrste građe, plećat. Za ljude niska rasta turska poslovica kaže da su alčaci, a to je svakako morala biti glavna Nasrudinova osobina. Uz to idu lukavost, govorna spretnost, „Schlagfertigket“, a kad se na nekog naljutio, mogao je Nasrudin biti i ironičan, čak sarkastičan, pomalo neugodan. Nasrudin je sigurno znao granice, što je opet ovisilo o statusu osobe s kojom je zbijao šalu. Drukčije se odnosio prema svojim akranima, drukčije prema caru.

Drugi dio turske poslovice odnosi se na izrazito krupne ljude za koje izreka kaže da su inertne misli. Nije ni čudo jer se krupnima svi sklanjaju s puta. Njihova fizička pojava, dimenzije i visoki boj osiguravaju već u početku brojne prednosti koje su niskim osobama uskraćene. Pa i uobičajen opis je na štetu niskih; visokog okolina doživljava kao vitkog, kršnog, odnosno krupnog, a niskog kao žgoljavog ili zdepastog.

Krupni ljudi se na spomenute prednosti, koje im je priroda osigurala, uvelike oslanjaju, žive opuštenije, misao kod nekih je inertnija, jer nemaju potrebu da razvijaju oštroumnost, duhovitost, i neke druge osobine, a fizička snaga im zamenjuje oštrinu jezika. Suprotno tome, ljudi niska rasta teže se probijaju kroz život, „kroz svjetinu“, pa su primorani radi samoodržanja razviti oštroumnost i brzinu misli, a kako to često nije dovoljno, moraju razviti i lukavost kao životno oružje. Ako u životnom nadmetanju ne mogu pobijediti oštroumnošću i mudrošću, jer se te osobine u pravilu uvijek dovoljno niti ne cijene, onda će se poslužiti lukavošću.

Brojni su izuzeci, ali je ova turska poslovica kroz stoljeća izdržala kao životno pravilo. Eto, upravo zato i Nasrudina možemo zamisliti kao čovjeka koji se kroz život morao teško probijati, pa zato razvijati one posebne osobine čovjeka, ako ne niskog, a ono barem oniskog ili srednjeg boja.

Lice mu je bilo obraslo bradom, odnjegovanom i svedenom u prosijedu zašiljenu bradicu. Nosa prominentna, malo ispupčenih jagodica, s dva crna oka ispod crnih, kasnije prosijedih obrva. Čela visokog i naboranog zbog stalnog izvijanja obrvama. Čelo je prelazilo u obrijanu glavu što je u njegovo vrijeme bilo pravilo i moda.

Nasrudin se sam rijetko smijao, nikad glasno. Kod njega se mogao primijetiti samo osmijeh, ili još češće podsmješljiv izraz dok je uživao u efektu koji je njegova dosjetka proizvela kod sugovornika ili slušatelja kojima nije oskudijevao.

Nasrudin se za svoju visinu kretao krupnim koracima, a njegovim živim pokretnim očima ništa nije moglo na putu promaknuti. Zamišljenog i šutljivog mogli ste ga zateći samo u tišini njegove vlastite kuće, ili u toploj anadolskoj noći u njegovoj bašči.

Nasrudin-hodža se oblačio skromno i za svoje doba prikladno: na glavi ćulah omotan abanijom, starinska košulja bez jake, preko toga libada.

Nosio je šajakli čakšire, a na nogama firale. Odjeća mu je dakle bila skromna, iznošena stalnom upotrebom. Jedino petkom Nasrudin-hodža je oblačio uščuvano džube, a u hladnije dane skoro nov ćurak. Džube i ćurak su mu davali dostojanstven izgled jer je Hodža svoj nastup pred svijetom i držanje prilagođavao odjeći i prilici.

Vrlo društven, niti je mogao bez društva, niti je društvo moglo bez njega. Prisnih prijatelja nije ni imao, niti ih je stvarao nego je prema svima bio jednako otvoren ili jednako suzdržan. U razgovoru je rijetko gestikulirao, a plastičnost i uvjerljivost svog govora postizao je čestim dizanjem obrva i nabiranjem čela, te naglašenom artikulacijom važnijih riječi kojima je želio dati posebnu težinu.

Upravo su to razlozi da su tako brojne anegdote o njemu zapamćene, prepričavane i prenošene generacijama.

Dopuštamo da slika Nasrudinova može biti i drukčija, ali prije u nekim detaljima odijevanja negoli u cjelokupnoj pojavi i naravi njegove ličnosti.

Francuski turkolog Saussey kaže da su „Turci uvijek iznova oblikovali njegovu ličnost. Ta ličnost još nije upotpunjena. Nasrudinova osoba je stotinama puta prekrajana. On je zapravo utjelovljenje ljudi o kojima se govori u njegovim anegdotama.“[4]

Objavljujući i u ovoj knjizi značajan broj Nasrudinovih anegdota, šala i šeretluka, nastojali smo biti razumno selektivni u njihovu izboru izbjegavajući svu onu naplavinu koja se kao crna mrlja nataložila na ono što se obično smatra Nasrudinovim djelom. Držali smo se, dakle, one misli da „kvantiteta ne može nadomjestiti kvalitetu“, nastojeći čitatelju pružiti samo zdrav nasrudinhodžinski humor. Osim toga, neke smo anegdote prepričali nešto naglašenijim narodnim žargonom bosanskog jezika kako bismo im dodali lokalnu aromu i kolorit kojima obiluje Bosna.

Neke Nasrudin-hodžine anegodote izravno asociraju na novokomponirani humor Muje i Sulje. Zar vas poznata Hodžina reakcija na prigovor prijatelja – nakon što su vidjeli Hodžinu novosagrađenu kuću „da je kuća lijepa, ali je pendžere trebalo okrenuti istoku“, i tako dalje, dok se nisu izmijenila mišljenja o sve četiri strane svijeta, jer je svaka nova grupa njegovih ahbaba imala i drukčije mišljenje – ne podsjeća na događaj kad je Suljo posjetio Muju u njegovoj novoj vikendici. Među njima se vodio sljedeći razgovor:

– Suljo, kako ti se sviđa moja vikendica? – pita Mujo kao domaći.

– Plaho – reći će Suljo – ama što ćenifu sagradi na kraj bašče. Predaleko, brate, od kuće?

– Eh, moj Suljo, nije predaleko ako na vakat kreneš – spremno odgovori Mujo.

Evo još nekoliko anegdota o Muji i Sulji, pa neka čitatelji nađu odjek i sličnost s Nasrudinovom gotovošću na šaljiv i duhovit odgovor.

Nije prob'o

– Mujo, znaš li ti svirat’ tamburu? – pita Suljo.

– Vala ne znam, al’ nisam prob'o, možda znam.

Mujo se ne predaje doktoru

– Mujo, šta ti se dogodilo? – pita doktor.

– Ujela me guja, doktore.

– A gdje te je ujela?

– Za kućom.

– Ama ne pitam te to, nego za šta te je ujela?

– Za džabe, doktore.

– A jesi l’ pao u nesvijest?

– Jok vala, nego u krumpir.

– Dobro, reci mi kako si ovamo došao, preko socijalnog ili privatno?

– Nisam priko socijalnog, nego priko Doboja.

Bila mu žena pametna

Došao seljak kadiji, hoće se rastati sa ženom, jer je nakon trideset godina ustanovio da mu je žena budala.

Kadija: Kako to, Mujo, da ti treba trideset godina da ustanoviš da ti je žena budala? Zar nije bilo dovoljno dvije-tri godine?

Mujo: Da ti ne duljim, dragi hakimefendija, ona je bila budala otkakao sam je uz'o, ama žena bila pametna pa krila.

Što je bilo prije?

Sjede Mujo i Suljo negdje u Bosni gdje humanitarna pomoć ne stiže mjesecima, pa će ti Suljo Muju, kao starijeg i iskusnijeg, upitati:

– Ma vire ti, Mujo, šta je ono bilo prije, kokoš ili jaje?

– Ah, moj Suljo, prije je bilo svega, i kokošiju i jaja.

Izvor: Nasrudin-hodža i Bošnjaci: 101 Nasrudinova dosjetka za mladež i one ozbiljnije, priredio: Edib Muftić, Preporod, Zagreb, 1994, str. 5–15.