Jednom pokaže mali Nasrudin djeci jedno vrlo visoko drvo i reče da bi se za pola akče popeo na drvo. Djeca skupiše između sebe pola akče i dadoše mu da se penje. Kad Nasrudin primi novac, zatraži da mu donesu ljestve. Djeca zagalame:
– Ne može tako! Nismo rekli da se penješ ljestvama!
– A jesmo li rekli – reče Nasrudin – da se penjem bez ljestava?
Izvor: Ahmet Halit-Jašaroglu, Ismail Hakki Čaušević, Meša Selimović, Nasrudin-hodža: priče i dosjetke, Svjetlost, Sarajevo, 1953, str. 12-13.