Neumjesna ljubav i neopravdana popustljivost neukih roditelja neku djecu čine toliko bestidnom i zlom, razmaženom i samozadovoljnom da sāmo prepričavanje njihovih postupaka izaziva stid. Vidimo dijete od nekoliko godina kako zbog razmaženosti i samozadovoljstva psuje, udara druge, dere im odjeću, baca na njih kamenje, što ponekad uzrokuje i povrede glave ili druge tjelesne povrede. Nerazumni roditelji takvog djeteta uživaju u nedoličnim postupcima svoje djece, i umjesto da ih prekore i kazne, oni im se smiju i glupavim osmijesima podstiču ih i bodre da nastave s tim ružnim djelima, te ih tako usmjeravaju prema crnim danima i nesreći.
Imam Bakir, mir neka je njega, je o neukim odgajateljima kazao:
Najgori su oni očevi koji u dobročinstvu i u ljubavi prema svojoj djeci prelaze granicu.
Djeca koja su zbog pretjerane ljubavi postala razmažena i zadovoljna sobom, prema roditeljima, ali i ostalom svijetu, gaje neumjesna očekivanja. Oni očekuju da u okrilju porodice i društva njihovo ponašanje i govor, kao i u djetinjstvu, uvijek budu poštovani i da ljudi veličaju i hvale dobro koje oni nisu učinili kao i njihova nedolična djela. Međutim, društvo ne obraća pažnju na ove neumjesne želje i ovakva neosnovana očekivanja nikada ne smatra provedivim.
Imam Ali, mir neka je na njega, je rekao:
Traženje pohvale za nezasluženo jeste glupost i maloumnost.[1]
Poraz koji samozadovoljne i razmažene osobe dožive zbog nezainteresiranosti i nepažnje ljudi je težak i nepodnošljiv. To ih vodi u osjećaj poniženja i kompleks niže vrijednosti te oni u svojoj nutrini osjećaju veliku bol koja proizlazi iz činjenice da ih drugi ljudi ponižavaju. Na kraju, suočavaju se sa mentalnom bolešću, ili učine neka nedolična djela i grijeh.
Časni Kur’an ovakvim ljudima, koji imaju neumjesna i neopravdana očekivanja, i samozadovoljnim osobama vrlo jasno obećava kaznu:
Ne misli nikako da će oni koje veseli ono što rade i kojima je drago da budu pohvaljeni
i za ono što nisu učinili – nikako ne misli da će se kazne spasiti; njih čeka teška patnja.[2]
Imam Ali, mir neka je na njega, je kazao:
Zadovoljstvo roba samim sobom, približava ga Božijoj srdžbi.[3]
Jedna od posljedica neopravdanog zadovoljstva samim sobom jeste slabost duše. Djeca koja su razmažena, tj. ona koju roditelji bespogovorno slušaju i ona koja bez ikakva truda dolaze do svega što požele, psihički su slaba i brzo se povređuju. Takva djeca u životnim previranjima, u životnim bitkama, u okolnostima kada naiđu na prepreku i kada ih snađu nevolje i boli, nemaju snagu da se odupru, odmah se predaju i potpuno nesretni i poniženi se povlače.
Dijete treba od početka života učiti da bude snažno i da bude jake volje. U njemu neprestano, riječju i djelom, treba jačati snagu otpornosti, izdržljivosti i postojanosti u borbi sa životnim teškoćama.
Izvor: Muhammed Taqi Falsafi, Dijete, nasljeđe i odgoj, svezak 2., Fondacija „Mulla Sadra“ u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2011., str. 154-155.