Shel Silverstein
Bilo jednom jedno drvo…
i ono je voljelo malenog dječaka.
Svakog dana dječak bi dolazio k njemu,
skupljao bi njegovo lišće,
od njega pravio krunu i igrao se kralja šume.
Penjao bi se uz njegovo deblo,
ljuljao na njegovim granama
i jeo jabuke.
Igrali bi se žmurke.
A kad bi se umorio, zaspao bi u njegovom hladu.
Volio je dječak drvo… volio ga je mnogo.
I drvo je bilo sretno.
Prolazile su godine.
Dječak je odrastao.
A drvo je često bilo samo.
Jednog dana dođe dječak drvetu, a ono mu reče:
„Dođi dječače, dođi i popni se uz moje deblo, poljuljaj se na mojim granama, jedi jabuka, igraj se u mom hladu i budi sretan!“
„Prevelik sam da se penjem i igram“, odgovori mu dječak. „Želim kupovati nešto i zabavljati se. Želim imati ponešto novca. Možeš li mi ga ti dati?“
„Žao mi je“, odvrati drvo, „ali ja nemam novca. Imam samo lišće i jabuke. Uzmi moje jabuke, dječače, pa ih prodaj u gradu. Tako ćeš dobiti novac i bit ćeš sretan.“
Dječak se popne na drvo, nabere jabuka i odnese ih.
Drvo je bilo sretno…
Ali dječak dugo nije dolazio… i drvo je bilo tužno.
A onda, jednog dana, dječak se vrati, a drvo zadrhta od radosti i reče:
„Dođi dječače, dođi i popni se uz moje deblo, poljuljaj se na mojim granama, jedi jabuka, igraj se u mom hladu i budi sretan!“
„Previše sam zauzet da bih se vereo po stablima“, reče dječak. „Želim kuću da me čuva od hladnoće. Želim imati ženu i djecu, zato mi treba kuća. Možeš li mi je ti dati?“
„Nemam ja nikakvu kuću da ti dam“, drvo mu reče. „Moja kuća je šuma, ali možeš posjeći moje grane i sagraditi kuću. Tad ćeš biti sretan.“
Tako dječak odreže drvetu grane i odnese ih kako bi sagradio sebi kuću.
I drvo je bilo sretno.
Ali dječak dugo, dugo nije dolazio.
A kad se vratio, drvo je bilo tako sretno da je jedva uspjelo progovoriti:
„Dođi dječače“, prošaputalo je. „Dođi i poigraj se.“
„Previše sam star i tužan za igru“, reče dječak. „Želim lađu koja će me odnijeti daleko odavde. Možeš li mi to dati?“
„Odsijeci moje deblo i sagradi lađu“, reče mu drvo. „Moći ćeš otploviti… i bit ćeš sretan.“
I tako dječak posiječe njegovo deblo.
Sagradi lađu i otplovi.
I drvo je bilo sretno,
ali ne istinski.
Nakon mnogo vremena dječak se ponovo vrati.
„Oprosti mi dječače“, progovori drvo, „ali ja nemam više šta da ti darujem. Nemam više jabuka.“
„Svakako su sad moji zubi preslabi za jabuke“, odgovori dječak.
„Grana više nemam“, nastavi drvo, „ne možeš se više na njima ljuljati.“
„Prestar sam da se ljuljam na granama“, reče dječak.
„Debla više nemam“, opet će drvo. „Ne možeš se penjati.“
„Preumoran sam za penjanje“, odgovori dječak.
„Žao mi je“, uzdahnu drvo. „Volio bih da ti mogu nešto darovati… ali ništa mi nije više ostalo. Ja sam samo jedan stari panj. Žao mi je…“
„Ne treba mi mnogo sada“, reče dječak, „samo neko mirno mjesto da sjednem i odmorim se. Veoma sam umoran.“
„Pa“, progovori drvo istežući se što je više moglo, „znaš, jedan stari panj bit će dovoljno dobar za sjedenje i odmor. Dođi, dječače, sjedni… sjedni i odmori se.“
Dječak tako i učini.
I stablo je bilo sretno…
Kraj
Izvor: the-giving-tree.info
Prevod: A. Kadrija