Legenda
Autor: Abdurrahman Nametak
Najprije nekoliko krupnih kapljica kiše, a onda se uz strahovit tresak groma oborio pljusak, praćen bijesnim zviždanjem bure. Što bi dlanom o dlan, ni živa duša nije se mogla naći na ulici. Sve se posakrivalo, i ljudi i životinje. Ljudi, videći, da se sprema oluja, davno pozatvarali dućane i otišli svojim kućama, da iza tople večere i sijela zaspu bezbrižnim snom pravednika. A vani je kiša sve jače i jače padala praćena strahovitim zviždukom bure, koja, kao da je prijetila da će uništiti sve, što joj se opre.
Bila je to strašna noć, strašnija, nego je ikada ikakav čovjek u našem kršu zapamtio. I onako duga jesenska noć oduljila se kao gladna godina i pritisla zemlju svom svojom težinom, kao kakvim sivim olovnim pokrivačem, da se ispod njega ne čuje vapaj onih koji stradaju.
U gradu se više nije mogla vidjeti nijedna svijeća. A i zašto? Ta ljudi, siti i zadovoljni, u toplim sobama i mehkim dušecima legli su da spavaju i ne brinući se za one nesretnike, koje je strašna noć zatekla vani.
Bila je tama. S vremena na vrijeme, kad bi munja sijevnula, moglo se viditi, kako ulice grada ne sliče više na ulice, nego na potoke ili rijeke, koje otječu na sve strane iz jedne visoke razvodnice, – kuća zbijenih u jednu gomilu.
I u takvoj noći, kad se ni sova nije usudila da izađe iz svoje pećine i potraži plijena, ulicama opustjeloga grada koračao je posrćući jedan iznemogli i prokisli putnik. To i nije bio više čovjek; to je bila samo sjena čovjeka, koja se odupire zadnjom snagom, da dopre do kuće, koju je malo prije kroz blijesak munje opazila. Još nekoliko koraka i sav blažen putnik dotetura do prvih vrata i pokuca:
– Može bit’ me nisu čuli – pomisli i pokuca ponovo dva tri puta.
Začu se klepet nanula i hrapav glas muškarca:
– Koji me vrag sada budi?
– Gladan sam i iznemogao – odgovori putnik. – Nevrijeme me stiglo na putu, a nisam se imao gdje skriti. Mogu li se gdjegod sklonuti, dok nevrijeme prestane?
Umjesto odgovora, putnik je čuo samo bijesnu kletvu i psovku domaćina, što ga je budio iz najslađeg sna.
Kao izgladnjeli pas, koga su kuhari kamenjem otjerali iz kuhinje, gdje se došuljao, da bar osjeti miris topla jela, putnik posrćući pođe drugim vratima, ali ga i tu odbiše. I dok je do skrajnosti iznemogli putnik kucao na treća, pa na četvrta i dalje redom vrata, dotle je bura, praćena kišom i pucnjavom gromova, sve jače i jače zviždala igrajući se s granama stoljetnih hrastova, kao sa šipčicama.
Bez ikakve nade putnik pokuca na vrata jedne kolibice. Ženski glas zapita, ko kuca.
– Iznemogao sam putnik. Stiglo me nevrijeme na putu, nisam se imao gdje skriti, a ljudi me svagdje okrutno odbiše. Mogu li se ovdje skloniti samo dok zora svane?
– Pa, uniđi brate! ponudi mu žena. Putnik sretan, što će se već jedanput smiriti bar časak, prikupi posljednu snagu i stupi za ženom u sobu, a onda se kao kandilj obori kod vrata i zaspa. Prestrašena žena pogleda u putnika. Njegovo patničko lice odavalo je čovjeka, koji nije okusio jela već nekoliko dana. Ona uzme po malo od sva tri komadića kruha, što ih je ostavila djeci za sutra, i to stavi pokraj njega, da pojede, kad se probudi. U neko doba noći, kad je i žena zadrijemala pokraj djece, začuje više sebe zapovijedajući glas putnika:
– Uzmi djecu i pođi odmah! Ponesi sa sobom što možeš i čekaj me pri strani na ovom brdu više kolibice!
– Kako ću u ovo doba i po ovakvom vremenu? – pitala je začuđena žena.
– Uzmi djecu i pođi odmah! – zapovijedao je putnik, a u njegovom glasu bila je neka neodoljiva snaga, da žena nesvjesno povede djecu iz kuće noseći ono nešto malo sirotinje, što je imala i mogla pokupiti. Začudno je bilo ženi kad je na ovom brdu našla njega, gdje je čeka.
– Jesi li štogod zaboravila? – upita je on.
– Jesam vala jednu grebenu, a drugu sam ponijela.
– Ne brini se za to, doći će i ona. I putnik klečeći na koljenima i zadubljen u molitvu, molio je Allaha da On, Koji sve može što hoće, izbriše sa lica zemlje svaki trag ovome gradu, čiji stanovnici pri svome nefsu zaboraviše na Njega, Svemogućega, i otjeraše ove strašne noći ispod svojih krovova njega prokisla i izgladnjela putnika, da On koji sve može, bude u pomoći ovoj siroti ženi i djeci joj, koja u svom siromaštvu ne zaboravi na Njega, Svemogućega, i podijeli posljednji zalogaj s njim, prokislim i izgladnjelim putnikom, da usliša molbu Svoga roba, jer je On, koji sve može i sve daje!
I Bog usliša molbu ovoga roba, jer se Njegovim emrom stvori pred prestrašenom i začuđenom ženom njezina kolibica, a pred očima joj se ukaza namjesto lijepoga grada jedno veliko jezero.
I Bog usliša molbu Svoga roba i prosu Svoj neizmjerni blagoslov na sirotu ženu i njezinu djecu, jer se pomoću Njegovom od malene kućice stvori vremenom lijep grad, koji i danas traje.
*
I danas, nakon toliko i toliko godina, ribari, iz okolice Čapljine i Gabele pričaju, da se na dnu Gabelskoga jezera (blata) čuje huka i pjesma slična zviždanju bure, a kažu, da bistro oko u dnu jezera, može nazrijeti i konture grada kojeg je nestalo.
Izvor: Novi behar, list za pouku i zabavu, broj 5, god. IV, Sarajevo, 1. juli 1930,str. 71.