Neki seljak imao je u svojoj štali nekoliko krava i svaki dan ih je napasao po poljima u okolini sela. To inače bijaše lijep kraj, kroz selo je tekla rijeka, oko sela su bili nepregledni pašnjaci i plodne njive; naprosto, što bi se reklo, mjesto kao iz snova.
Među onim krava bijaše jedna koja je bila proždrljiva preko svake mjere, toliko proždrljiva da su se druge krave naposljetku prestale s njom družiti. Naime, ta proždrljiva krava, čim bi ih seljak izveo na pašnjake, počela bi tako pasti travu kao da već barem sedam dana nije ništa okusila. Pasla bi i pasla, sve do večeri, a kad bi ih seljak predvečer vratio u štalu, proždrljiva krava do kasno u noć ne bi mogla zaspati brinući se da li će sutra imati dovoljno hrane da se najede.
Rekli smo već, oko sela su bili ogromni i bujni pašnjaci, tako da je strah halapljive krave bio bezrazložan. Da je onaj seljak držao i deset puta više krava, opet se ne bi trebao brinuti za njihovu ispašu. Ali, nezasitost je čudna bolest srca, tako da je ova krava brinula samo o tome da što više pojede, iako joj se još nikad u životu nije desilo da ostane gladna.
I tako, svakog dana je nezasita krava po cijeli dan provodila u poljima ne prestajući niti na trenutak da pase, a noću bi se vraćala u štalu zabrinuta za sutrašnju ishranu. Živeći tako, postajala je od svoje brige i straha od gladi sve mršavija i mršavija, a njen strah od gladi sve veći i veći, sve dok se naposljetku jednog dana nije tako prejela da umalo ne umrije.
Tek tada krava porazmisli, shvati da trave na pašnjacima ima više nego dovoljno i da će je njen strah od gladi na kraju stajati glave, te se iskreno pokaja zbog svoje besmislene nezasitosti.
Ova pričica o nezasitoj kravi koju nam je hazreti Mevlana ispriprovijedao govori ustvari o našoj duši i njenoj pohlepi. Ta nezasita krava ustvari je nezasita ljudska duša, koja, iako jasno vidi i osjeća da je dobri Bog sve stvorio s mjerom i da se brine o svakom i svemu, ipak živi u stalnom strahu i brigama za sutrašnju opskrbu.
Ta je krava naša duša, a pašnjak je ovaj svijet,
tako čovjek jadni mrša brinući se za svoj hljeb;
„Šta ću jesti i kako ću preživjeti novi dan?“,
tim brigama čovjek sebi poremeti miran san.
Nema čovjeka kojeg ne prati i nafaka,
jadan je onaj ko o tom brine od jutra do mraka!
Svakako, razuman i iskren vjernik dobro zna da se do propisane opskrbe dolazi radom i trudom. Vjerovanje u nafaku njemu ne služi kao opravdanje za nerad i ljenčarenje. Jer, takvo što bilo bi težak grijeh i najobičnija glupost. Ali, vjerovanje u propisanu opskrbu – nafaku, vjernika štiti od straha pred neizvjesnom budućnošću, ulijeva mu sigurnost i mir.
Izvor: Dželaluddin Rumi Mevlana, Kazivanja iz Mesnevije, Fondacija „Baština duhovnosti“, Mostar, 2011., preveo i prilagodio: Muamer Kodrić, str. 159-160.