Hvaljen neka je Allah Uzvišeni koji je nebo i Zemlju stvorio i čovjeka na njoj. I podijelio sve ljude na narode i plemena kako bi se bolje poznavali i razumjevali. U beskrajnoj svojoj milosti, On je svakom narodu slao poslanika, vjerovjesnika, da bi taj narod uputio na pravi put. Tako je narodu Semud upućen poslanik Salih koji je svoj narod upozoravao:
„O narode moj, Allahu se samo klanjajte, vi drugog Boga osim Njega nemate! On vas od zemlje stvara i daje vam da živite na njoj! Zato Ga molite da vam oprosti, i pokajte Mu se, jer Gospodar moj je, zaista, blizu i odaziva se. Ja sam vam sigurno poslanik pouzdani. Zato se bojte Allaha i budite poslušni meni!“
„Zar da slijedimo jednog od nas! Govorili su oni. Tada bismo uistinu, bili u zabludi i bili bismo ludi. Zar baš njemu, između nas, da bude poslana Objava?! Ne, on je lažljivac oholi!“
Božijeg poslanika Saliha malo je ko slušao. Njemu se pridružiše samo oni siromašni i potlačeni i poverovaše u ono što govori.Većina ostalih nije htjela odbaciti svoju raniju vjeru i svoje klanjanje mnogobrojnim kipovima koje su držali za bogove. Zato su govorili:
„O Salihu, ti si među nama prije ovoga cijenjen bio. Zašto nam brani da se klanjamo onome čemu su se preci naši klanjali? Mi uveliko sumnjamo u ono čemu nas ti pozivaš.“
Poslanik Salih ih je i dalje pozivao da odbace svoju oholost i neznanje. I svoju umišljenost. Govorio im je da su Allahovom voljom na svijet došli i da su naslijedili jedan narod koji se zvao Ad koga je Gospodar Uzvišeni, zbog njihove neposlušnosti i smutnji, uništio.
Podsjećao ih je poslanik Salih na njihova bogatstva koja im je Allah podario, na velike palače i dvorce koje u ravnicama grade. I kuće koje u brdima klešu. I sve drugo u čemu uživaju i provode se. Molio ih je da ne zaborave te Allahove darove, da ne čine nerede i zlo po zemlji. I da prihvate dokaze Milostivog Gospodara, da se samo Njemu klanjaju i pokajanje od Njega traže.
Ali, to sve nije pomagalo. Oni oholi se još više uzoholiše, a naročito glavešine i prvaci toga naroda. Oni su imali svega u izobilju pa su smatrali da im niko ništa ne može učiniti. I ti nadmeni i oholi prvaci i bogataši upitaše one koji su bili potlačeni i siromašni, a koji su povjerovali u ono što poslanik Salih govori:
„Vjerujete li vi da je Salih poslan od Gospodara svoga?“
„Mi, uistinu, vjerujemo u sve ono što je po njemu objavljeno“, odgovoriše oni.
„A mi ne vjerujemo u ono što vi vjerujete“, rekoše prkosno.
U gradu je bilo devet osoba koje su posebno nered činile i oni se zakleše najtežom zakletvom da će Saliha i njegovu porodicu noću ubiti. A onda će njegovom najbližem rođaku reći kako nisu prisustvovali toj pogibiji. I smišljali su razne spletke, ali ih je Allah kaznio kad se nisu nadali.
Poslanik Salih je i dalje pozivao svoj narod:
„Zar mislite da ćete ovdje biti ostavljeni sigurnima, u vrtovima i među izvorima, u usjevima i među palmama sa plodovima zrelim?“
A oni rekoše:
„Ti si samo opčinjen; ti si čovjek kao i mi; zato nam donesi jedno čudo ako istinu govoriš!“
On im tada dovede jednu kamili i reče:
„O narode moj, evo ova Allahova kamila je znamenje za vas, pa je pustite neka pase po Allahovoj zemlji i ne činite joj nikakvo zlo, da vas patnja nesnosna ne bi stigla!“
Da bi pokazali kako u te njegove riječi ne vjeruju i kako hoće svemu da prkose, oni pozvaše jednog između njih i on zakla tu kamilu.
Poslanik Salih im reče:
Živjet ćete u zemlji svojoj još samo tri dana! To vam je istinita prijetnja!“
Oni se samo nasmijaše pomislivši kako im niko ništa ne može. Ta oni imaju silno bogatstvo, ogromne i tvrde kuće u brdima klesane. I svu vlast u svojim rukama. Ko im može nauditi?!
Zato još drskije rekoše:
„O Salihu, učini da nas snađe to čime prijetiš, ako si poslanik!“
I zadesi ih strašan potres i strašan glas i oni ostadoše mrtvi poput zdrobljenog suhog lišća. Kao da nikada nisu ni postojali.
A poslanika Saliha i one koji su sa njim vjerovali, Milostivi Gospodar je spasio tog strašnog udesa. Oni su već bili napustili svoj narod, jer je poslanik Salih znao šta će im se desiti.
A on im je bio rekao:
„O narode moj, prenio sam vam poslanicu Gospodara svoga i opominjao sam vas, ali vi ne volite one koji opominju.“
A Allah milost svoju daruje kome On hoće; Allah je neizmjerno dobar.
(Preuzeto iz Kuranske pripovijesti, knjiga I, priredio: Aziz Kadribegović, BEMUST, Sarajevo, 1998., str. 26-32.)