U vrlo sunčanom danu u kojem je sunce intenzivno grijalo, imam Kazem bavio se zemljoradnjom na svojoj maloj parceli. Orao je i pripremao zemlju za obradu. Posao koji je obavljao bio je veoma naporan i zahtijevao je mnogo truda. Međutim, Imam je sam preuzeo brigu o obradi zemlje i nije tražio ničiju pomoć. Težina posla i vrućina činile su da se Imam neprestano znoji, ali ne i da odustane od svog posla, stpljivo podnosivši sve. Jedan od Imamovih prijatelja, našavši se u blizini, bio je iznenađen vidjevši Imama u takvom teretu.
Ubrzo mu je prišao, uzeo ašov od Imama i rekao: „Žrtvovao bih se zbog vas, zašto vi radite ovaj posao? Zašto ne dopustite da vam jedan od nas pomogne?“
Imam ga pogleda i maramicom obrisa svoje lice, a potom reče: „Zašto da ja ne radim ovaj posao? Osobe koje su bile utjecajnije i bolje od mene nisu se željele isticati među drugima svojom posebnošću, nisu se željele razlikovati ni po osobinama ni po poslovima koje su obavljale.“ Prijatelj nakratko razmisli, pa upita: „O, Imamu, na koje osobe mislite?“ Imam odgovori: „To su osobe poput Božijeg Poslanika, zapovjednika pravovjernih, i svih očeva i predaka mojih.
I zapamti da su rad i trud od veoma velike važnosti, a preporučili su ih Božiji vjerovjesnici i dostojni Božiji robovi.“ Potom je uzeo ašov od svog prijatelja i ponovo se vratio svome poslu. Bila je to još jedna poučna poruka, još jedna lekcija kojom je Imam podučio svog prijatelja.
Sa perzijskog preveo: Senad Ćelović
Izvor: Tv Sahar, Sijavesh Taliban, Poučne priče