Autor: hfz. Aida Kadrija
Kada se more života uzburka, podignu nemilosrdni valovi, a spas od gubitka u njegovim mračnim dubinama nalazimo samo na jednom mjestu, tad kažemo da smo pronašli Nuhovu lađu. Od dana kada je Nuhova lađa pristala na planinu El-Džudi, postala je simbolom jedinog spasa u moru beznađa. Premda je od tog dana proteklo mnogo vremena, sjećanje vezano za nju nije palo u zaborav. Kako je Nuhova lađa ponijela ovu simboliku, šta je prethodilo njenoj gradnji, ko su bili oni koji su uspjeli pronaći spas na njoj – pitanja su na koja ćemo odgovore naći zaplovimo li daleko u prošlost. Najpouzdaniji historijski izvor u ovom slučaju je Kur'an, govor Onog kojem pripada znanje o svemu.
Mi smo Nuha narodu njegovu poslali i on je među njima ostao hiljadu manje pedeset godina, pa ih je potom zadesio potop, zato što su Allahu druge ravnim smatrali. I Mi smo njega i one što su bili u lađi – spasili, i poučnim primjerom svjetovima je učinili. (Kur'an, XXIX:14-15.)
Nuhov narod odlutao je daleko od pravog puta. Zaputio se stazama idolopoklonstva i nevjerovanja, stazama koje su vodile u propast i bolnu patnju. Nuh, a.s., je ponio tešku zadaću vraćanja zabludjelih na jedini ispravni put – put vjere u jednog Boga. On je, uistinu, bio predan svome zadatku. Pozivao je i danju i noću, i javno i tajno, navodeći jasne dokaze, ali mu njegov narod nije povjerovao, osim nekolicine. Ovaj prolazni svijet opčinio ih je svojom gizdavošću tako da nisu htjeli čuti niti da razmisliti o onome čemu su pozivani. Štaviše, Nuha, a.s., nazivali su luđakom i prijetili mu na razne načine ako ih se ne okani. Nuh, a.s., kao poslušni i zahvalni rob svoga Stvoritelja, premda razočaran i tužan, nije odustajao od svog poziva. Devesto pedeset godina bio je među njima, ali oni pouku nisu primili niti su se pozivu njegovom odazvali.
Gospodaru moj – reče on – narod moj me u laž utjeruje, pa Ti meni i njima presudi, i mene i vjernike koji su sa mnom spasi! (Kur'an, XXVI:117-118.)
Nakon toliko godina pozivanja njegov narod je ostao i slijep i gluh, pri tome još i nemilosrdan i nepravedan. Bol i razočaranost pritisla je dušu ovog plemenitog roba koji je tad zavapio svom Gospodaru:
Gospodaru moj, ne ostavi na Zemlji nijednog nevjernika, jer ako ih ostaviš, oni će robove Tvoje u zabludu zavoditi i samo će grešnike i nevjernike rađati! (Kur'an, LXXI:26-27.)
Onaj koji obilno oprašta, ali i žestoko kažnjava, odazva se svom predanom robu kojem bi objavljeno sljedeće:
Osim onih koji su već vjernici, niko više iz naroda tvoga neće vjernik postati, zato se ne žalosti zbog onoga što oni stalno čine, i gradi lađu pred Nama i po Našem nadahnuću, i ne obraćaj Mi se više zbog nevjernika – oni će, sigurno, biti potopljeni! (Kur'an, XI:36-37.)
Po Božijoj zapovijedi lađa je izgrađena i došlo je vrijeme spuštanja kazne na narod nevjernički.
I kad je zapovijed Naša pala i voda s površine Zemlje pokuljala, Mi smo rekli: “Ukrcaj u lađu od svake životinjske vrste po jedan par, i čeljad svoju – osim onih o kojima je bilo govora – i vjernike!“ – a malo je bilo onih koji su s njim vjerovali. (Kur'an, XI:40.)
I Mi smo kapije nebeske pootvarali vodi koja je neprestano lila, i učinili da iz zemlje izvori provru, i vode su se sastajale kako je određeno bilo, a njega smo nosili na onoj od dasaka i klinaca sagrađenoj koja je plovila pod brigom Našom – nagrada je to bila za onoga koji je odbačen bio. I Mi to ostavismo kao pouku – pa ima li ikoga ko bi pouku primio? (Kur'an, LIV:11-15.)
U vrijeme potopa spas nije našao nijedan nevjernik, pa čak ni Nuhov sin koji se nije odazvao očevom pozivu. Svi su oni nestali sa lica zemlje i o njima se izgubio svaki trag. Preživjeli su samo oni koje je nosila spasonosna Nuhova lađa.
I bî rečeno: “O Zemljo, gutaj vodu svoju, a ti, o nebo, prestani!” I voda se povuče i ispuni se odredba, a lađa pristade na planini El-Džudi, i bî rečeno: “Daleko nek je narod nevjernički!” (Kur'an, XI:44.)
“O Nuhu” – bî rečeno – “iskrcaj se, s pozdravom Našim i blagoslovima tebi i narodima koji će se izroditi od ovih koji su s tobom! Biće naroda kojima ćemo davati da uživaju, a koje će poslije snaći Naša kazna nesnosna!” (Kur'an, XI:48.)
Tako i bi. Započe novi život i izrodiše se narodi mnogi. Nuhova lađa nikad nije zaboravljena, ali pouka koju ona nosi često nestaja u zaboravu. Dolazili su oni koji su opominjali, ali opomena ne dotače svačije srce. Uprkos darovanim blagodatima, mnogi se uzoholiše i istinu zanijekaše. Takve je stigla bolna kazna.
Pa hoćemo li mi biti od onih koji pouku primiše ili ćemo se povesti stazama zabludjelim?! Pametan čovjek na tuđim greškama uči, pouku iz svakog događaja nastoji izvući i opasne staze zaobići. Pa dokle ćemo mi sumnjivim stazama hoditi?! Ne zavaravajmo se ljepotama ovog svijeta, jer ljepota njegova je prolazna. Ono od njega, što danas u ruci imamo, već sutra može u nepovrat otići. Da li smo svjesni da svako novo jutro ujedno znači korak naprijed ka neminovnom kraju boravka na njemu? Pa dokle ćemo zavaravati sami sebe?
Ne krivimo šejtana za sopstvene propuste. Na nama je moć odluke. Zar će slabost vladati nama i šejtanski nagovor imati utjecaja? Okrenimo se jednom i jedinom Gospodaru i Vlasniku svega. Slijedimo Njegove upute i činimo dobra djela. Učinimo li to, zasigurno znamo da smo se tako ukrcali na „Nuhovu lađu“.
Onaj ko se sasvim preda Allahu, a uz to čini dobra djela, uhvatio se za najčvršću vezu. Allahu se na koncu sve vraća. (Kur'an, XXXI:22)
Literatura:
Korkut, Besim, Kur'an časni, prijevod na bosanski jezik,