Kur'an časni, el-Quran u'l-medžid, središnja je, sveta Istina islama. Njegovo značenje, riječi, glasovi, slova kojim su napisane njegove riječi i sama knjiga koja sadrži ta slova, smatraju se kod muslimana svetim.
Kur'an nije tek ljudska transkripcija Božije Riječi. On je doslovno Riječ Allaha, objavljena Poslaniku islama na arapskom jeziku, koji je Allah odabrao za Svoju Objavu, jer kako u Kur'anu stoji: Objavljujemo je Mi kao Kur'an na arapskom jeziku, da biste shvatili! (XII:2).
Kur'an časni je istovremeno i kazivanje, el-qur'an, razbor, el-furqan, majka svih knjiga, ummu'l-kitab, vodič, el-huda, i mudrost, el-hikme. Kur'an je izvor i porijeklo čitavnog znanja, sve mudrosti i sve poduke muslimanima. Sve u vezi sa Kura’nom odnosi se na Allaha iz Kojeg izvire.
Cjelina Kur'ana poziva čovjeka Allahu. Ne samo da čovjeku pruža vodič na ovome svijetu već i stalno poziva čovjeka k Izvoru, Početku svega. Iz tog su razloga često ajeti koji se bave određenim ljudskim ili društvenim pitanjima prekidani pozivom Allahu i spominjanjem Njegova Imena, kroz koje, ustvari, sve stvoreno prima Njegov blagoslov, Njegovu potporu i Njegove zakone. Kur'an Časni sadrži istovremeno: nauku o pravoj prirodi svega – metafiziku ili ono što bismo mogli nazvati znanjem o krajnjoj prirodi stvari; etički kod koji je temelj islamskog prava, te povijest. Kur'an sadrži metafizička učenja u tom smislu što su u Kur'anu izložena učenja koja se tiču prirode Stvarnosti. Ustvari, velik broj kur'anskih ajeta ne odnosi se na pitanja prava ili etike već prirode stvarnosti: ponajviše prirode Allaha, transcendentne Istine, Jedine Istine koja je iznad i izvan dosega sveg što možemo pojmiti i zamisliti i koja je još k tome izvor svega što postoji.
Kur'an se također bavi pitanjem prirode svijeta; ne samo fizičkog svijeta već prvenstveno svijeta meleka, svijeta koji je Allah stvorio nad ovim koji nas okružuje, nad vidljivim svijetom. I na kraju, Kur'an se bavi i (ovim) vidljivim svijetom.
U Kur'anu Časnom nalazimo na stalna upućivanja na svijet prirode, na Allahovo stvaranje koje Kur'an, na određeni način, prihvaća kao sastavni dio svijeta kojem se obraća. Naime, mnogi ajeti u Kur'anu započinju tako da Allah kao svjedoke zaziva ono što je Sam stvorio, kao, na primjer, Sunce ili Mjesec. Tek potom slijedi preostali dio ajeta.
U kur'anskoj Objavi sudjeluje stvoreni red, svijet prirode i čini se da Kur'an, mada se obraća čovjeku, uključuje također i vanljudski domen Allahovog stvaranja.
Kur'an Časni sadrži najdublju doktrinu o prirodi konačne Istine, razotkrivajući na najblistaviji način Jednoću, Uzvišenost, Transcendentnost i istovremeno Ljubav, Samilost, Milostivost i Bliskost Allaha. S jedne strane, Kur'an iznova potvrđuje da Njemu nema niko sličan, da je On transcendentalni, Uzvišen, Veličanstven. S druge, pak, strane tvrdi da je Allah čovjeku bliži od njegove vratne vene. Tako je u Kur'anu istovremeno prisutno učenje o Allahovoj transcendenciji kao i ono o Njegovoj imanenciji – učenje da je On blizak čovjeku i da upravlja našim životima na najintimniji način, bivajući nam bliži negoli smo to mi sami sebi.
Postoji, također, i čitava doktrina o posrednom svijetu između Allaha i čovjeka, velikoj grupi meleka na koje Kur'an stalno upućuje u različitim kontekstima. Meleki su instrument kojim Allah upravlja svemirom i posredni su stepeni zbilje između čovjeka i Allaha. Među te posredne svjetove uključen je također i svijet džina koji u stvarnosti odgovara duševnim silama dok su meleki sasvim duhovna bića.
I, konačno, o svijetu prirode, svijetu koji okružuje čovjeka vrlo se pozorno govori – ne tek kao o okviru ljudskog života već i sudioniku u životu koji je Allah namijenio za sve stvoreno. Kur'anska je objava na stanovit način islamizirala dio kosmosa, dio u kojem musliman živi i umire, te (tako i ) svijet prirode sudjeluje u kur'anskoj objavi kao i ljudski, kojem se Kur’an direktnije obraća.
Druga važna poruka Kur'ana etičke je prirode. Ona se tiče moralnih principa prema kojima bi čovjek trebao živjeti kao i njihove primjene. Čovjek se stalno podsjeća na krajnje posljedice njegovih postupaka te da, ustvari, one utječu na nas ne samo na ovom već i na onom svijetu, te da Allah očekuje od nas da budemo dobri, pravični, milostivi i pobožni. Nisu samo navedeni određeni grijesi, poput krađe, ubojstva, preljuba i sl. već i opći principi dobra i zla kao i potreba da se živi u skladu s Allahovom voljom, a posljedice koje proizlaze iz protivljenja tome navode se na brojnim kur'anskim mjestima.
Možda je najsnažnija kur'anska riječ koja dotiče ovaj domen riječ taqwa, što bi se približno moglo prevesti samosavlađivanjem u strahopoštovanju pred Bogom, a koje se iskazuje kroz čovjekov život i djelovanje. Allah stalno naređuje čovjeku da živi u skladu s ovim principom (taqwa), da živi u bogobojaznosti, imajući na umu da, učini li zlo, za njega uvijek slijedi kazna. Pa ipak, Kur'an dodaje da je Allah milostiv te da su Njegova Pravičnost i Kazna uvijek uravnotežene Njegovom Milošću i Oprostom. Naime, u skladu s poznatim hadisom, na Allahovu je prijestolju (el-Arš) zapisano: Uistinu, Moja je Milost veća od Moje Srdžbe. I, naravno, sve sure Kur'ana Časnoga, osim jedne, započinju rečenicom kojom musliman započinje svako dobro djelo, onom: Bismillahi-r-Rahmani-r-Rahim, u značenju: U ime Allaha, Sveopćeg Dobročinitelja, Milostivog. Dakle, naglasak je na Allahovoj Milosti. I upravo je u ime Božije Milosti svijet stvoren i time počinje Kur'an Časni, a ne imenima koja se odnose na Božiju ljutnju ili Božiju Uzvišenost; naprimjer: el-Muntaqim, Onaj koji se osvećuje onima koji počine zlo, ili drugim sličnim imenima. Stoga, mada časni Kur'an naglašeno spominje obzir Božije Pravičnosti, važnost dobročinstva i čovjekove odgovornosti za njegova djela, naglašeno je i da je uvijek moguće moliti Allaha za oprost te da je Božija Milost prisutna u svakom trenutku ljudskog života, kao što se navodi u poznatom ajetu: Pred Allahovom samilošću nemojte očajavati! (XXX1X:53).
Etičke norme navedene u časnome Kur'anu temelj su islamskog prava, šerijata. Neki elementi šerijata eksplicitno su navedeni u Svetom tekstu, kao, na primjer, pravo naslijeđa. No, mnoge pravne odredbe imaju svoje izvorište u Kur'anu, gdje se tek implicitno spominju, da bi potom bile jasnije određene Poslanikovim sunnetom, stavovima islamske zajednice kao i promišljanjem na osnovi već navedenih izvora.
Konačno, Kur'an Časni sadrži kroz svoja poglavlja (sure) i svetu povijest, to jest, pruža prikaz života poslanika – od Adema (alejhi's-selam) nadalje, uporedo uz povijest različitih naroda i događaja. Mnogi od velikih poslanika semitskog svijeta, koji se spominju u Bibliji, spominju se također i u Kur'anu, mada prikaz nije nužno identičan. Neke od ključnih ličnosti, naprimjer, Ibrahim (Abraham), Musa (Mojsije) i Isa (Isus) – koji su središnje ličnosti judaizma i kršćanstva – također su snažno naglašene i u islamu.Uz to, postoje i neki drugi, na primjer, Lukman i ostali drevni semitski poslanici Arabije, koji se ne spominju u Bibliji, ali se navode u Kur'anu. Sveto kazivanje je povezano s ovim i ostalim ličnostima o kojima Kur'an pripovijeda na različitim mjestima. Neka od tih kazivanja, kao Ibrahimova žrtva, priča o životu Isaa i Merjeme (Marije), čine vrlo važan element u vjerskoj svijesti islamskog naroda upravo uslijed njihova središnjeg mjesta u Kur'anu. Musa igra također vrlo značajnu ulogu i mnogi su kur'anski ajeti posvećeni epizodama iz njegova života.
Međutim, spomenuta sveta povijest ne podrazumijeva kazivanje o svakodnevnoj povijesti čovječanstva na način poučavanja moralnih i duhovnih principa. Uvijek se iz svete povijesti mogu izvući moralne i duhovne poduke jer ona, u najdubljem smislu riječi, uključuje borbu
između sila Dobra i Zla, između različitih sklonosti duše, mada je, naravno, prisutna i (iz)vanjska povijest naroda koji su prethodili islamu, sa stanovišta Allahove dalekovidnosti. Iz takvih se, dakle, kur'anskih prikaza trebaju izvući duhovne lekcije kao i one koje se tiču povijesti čovječanstva prije objave samog Kur'ana.
Kroz sve ove aspekte, Kur'an predstvalja alfu i omegu islamske vjere, u smislu da sve što je islamsko, bilo da se radi o pravu, misli, duhovnom i etičkom učenju, čak i umjetnosti, ima svoje korijene u eksplicitnim ili implicitnim učenjima Svetog Teksta. Musliman se rađa sa zvukom učenja Kur'ana, jer se uvijek djetetu na uho, po rođenju prouči Šehadet, a on je sadržan u Kur'anu. On čitav svoj život živi okružen zvukom Kur'ana koji prožima tradicionalni islamski grad i selo, i do određenog stepena, i suvremeni islamski grad. I, konačno, musliman umire uz zvuk Kur'ana koji se razliježe oko njega. Musliman je, bilo muško ili žensko, od bešike pa do mezara obavijen kur'anskim učenjem. Ljubav prema Časnom Kur'anu i odanost njegovom učenju središnja je dužnost svake generacije muslimana; tako je danas i tako će uvijek biti, sve dotle dok islam živi kao vjera na Zemljinoj kori.
Izvor: Sejjid Husein Nasr, Vodič mladom muslimanu, Ljiljan, Sarajevo, 1998., str. 12. i 14-17., prijevod: Aida Abadžić-Hodžić