Autor: mr. Nihad Čamdžić
Susret sa drugim civilizacijama, vrijeme upoznavanja i učenja
Kur'an i hadis su za muslimane uvijek predstavljali primarni izvor svih njihovih djelovanja i razmišljanja. Prije nego što se zaputimo putevima i tokovima njihova susretanja sa duhovnom i materijalnom baštinom drevnih naroda, načinima upoznavanja, prenošenja i usvajanja znanja drevnih civilizacija, potrebno je znati da muslimani smatraju da se korijen svih znanja i znanosti nalazi skriven u Kur'anu te da su pažljivo i oštroumno oko i britak um u stanju proniknuti u srž kur'anskih ajeta i iz njihova značenja izvesti načela i postulate svih nauka.
Potom treba imati na umu da su oni smatrali, a i danas smatraju, da svaka nauka i svaka spoznaja, bez obzira na njihovo ishodište i porijeklo, u konačnici okončavaju potvrdom Božije egzistencije, Njegove jednoće, te da se svaka znanost prihvata kao vrijednost. Ovakav odnos prema znanju i nauci bio je preduvjet za stvaranje neophodnih uvjeta i pripremanje pogodnog tla za transfer svih znanosti i svih saznanja prethodnih civilizacija i njihovo udomljavanje u novonastaloj velikoj svjetskoj civilizaciji.
Znanje kao emanet
Proces prenošenja znanja sa grčkog, staroperzijskog, asirskog, sanskrita i drugih jezika na arapski jezik događaj je koji nikada prije, tokom historije čovječanstva, nije zapamćen i zabilježen u takvom obliku i sa takvim intenzitetom. I prije pojave islama na području Arapskog poluotoka i Srednjeg istoka rađale su se i nestajale brojne civilizacije.
Prije pojave grčke civilizacije centri nauke i znanja starog svijeta bili su Egipat, Mesopotamija, Indija i Kina. Grci su nakon vojnih osvajanja područja Srednjeg istoka, Egipta i šire usvojili zatečena znanja porobljenih naroda. Oni su ova znanja, posebno u oblastima kao što su to medicina, matematika, astronomija i filozofija, snagom svoga kreativnog duha i intelektualnom naučnom radoznalošću uzdigli na zavidan nivo razvijenosti i sistematiziranosti, te svijetu poklonili takve velikane nauke kao što su to Pitagora, Hipokrat, Arhimed, Sokrat, Platon, Aristoteli dr.
Tokom zlatnog grčkog perioda koji se naziva helensko doba dolazi do sinteze znanja drevnih naroda Grčke, Mesopotamije, Egipta, Perzije i drugih osvojenih područja, sinteze koju dotadašnja historija čovječanstva nije poznavala. Centri te nauke nisu bili Atina, Sparta i Teba, već Aleksandrija u Egiptu i Antiohija (današnja Antakija u Turskoj) u Maloj Aziji. Upravo su ovi centri helenističke kulture i nauke, zajedno sa još nekoliko gradova Šama i Iraka, odigrali ključnu ulogu u prevođenju i usvajanju grčke kulture i nauke od strane muslimana.
U vrijeme pojave islama i njegove ekspanzije u svijetu egzistirala su četiri naučna centra, koji su odigrali ključnu ulogu u formiranju islamske kulture i civilizacije: 1. Aleksandrija, 2. naučni centri Šama i sjeverne Mesopotamije, 3. Džundišapur i ostali naučni centri u Iranu, 4. Indija.
Imajući u vidu u prethodnim brojevima magazina predstavljene i pojašnjene činioce nastanka islamske kulture i civilizacije, koji su, zajedno djelujući u jednoj intenzivnoj i interaktivnoj sprezi, pripremili sve neophodne preduvjete za susret muslimansko-arapskog svijeta sa baštinom i dostignućima starog svijeta i nastanak nove civilizacije, može se kazati da je islamska civilizacija i kultura, kao nijedna do tada, u potpunosti ispunila svoj historijski zadatak, obavezu i emanet usvajanja i očuvanja zatačenih dostignuća i pregnuća čovječanstva, kao i njihova unapređenja i prenošenja narednim naraštajima i novim civilizacijama.
Islamska civilizacija bila je most kojim je čovječanstvo prešlo iz starog u novi svijet. Ona je bila spona koja je uvezala sva civilizacijska i kulturna dostignuća čovječanstva i stvorila jedan fantastičan i blještav civilizacijski, kulturni i društveni fenomen koji će biti presudan u definiranju i kreiranju toka svjetske historije.
Širina duha i kosmopolitizam
Muslimanski borci, zaposjedajući gotovo sve centre znanosti i učenosti tadašnjeg svijeta, obdareni širinom islamskog duha, tolerancijom i kosmopolitizmom, nisu kao dotadašnji ratnici uništavali i rušili zatečena dostignuća pokorenih naroda i nisu zatirali njihovu duhovnu i intelektualnu baštinu, nego su ih susretali i upoznavali sa duhom i mentalitetom koji je oblikovala snaga kur'anskih poticaja za upoznavanje sa drugim i drugačijim i zapovijed ovladavanja znanjima i znanostima koja će im omogućiti život saglasan sa Božijim kreacijskim (prirodnim) i zakonodavstvenim (šerijatskim) zakonima.
U najkraćem mogućem vremenskom periodu islamska civilizacija je naslijedila drevne civilizacije i kulture Istoka i Zapada. U procesu nasljeđivanja islamska civilizacija nije samo slijepo slijedila prethodne kulture, niti je bila njihov puki nastavljač, kako to znaju neki neobjektivni istraživači kazati, već je pomoću kur'anskih učenja i prakse Božijeg Poslanika sintetiziranjem različitih kulturnih i civilizacijskih elemenata i ostataka uklonila nedostatke prethodnih civilizacija i učinila iskorak u pravcu formiranja jedne grandiozne kulture i civilizacije globalnih razmjera. Ona je obuhvatila i brižno čuvala manifestacije i elemente hebrejske, starosirijske, koptske, iranske, grčke, indijske, pa čak i kineske i drugih civilizacija.
Plemenska, rasna i vjerska šarolikost područja obuhvaćenih muslimanskim osvajanjima bila je toliko divergentna i međusobno oprečna da ih ništa nije moglo ujediniti, objediniti i međusobno povezati do li začudna islamska snošljivost i tolerancija prema drugom i drugačijem kao sveto načelo njihova odnosa prema nemuslimanima.
Prema tome, islamska civilizacija nadišla je geografske granice, uzdigla se ponad religijske, rasne i plemenske uskogrudnosti starog svijeta,te je na području teritorije velike islamske imperije stvorila najbolje, najljepše i najtrajnije sinkretističke spomenike.
Glavna osovina i pokretačka snaga islamske civilizacije bio je Kur'an, koji nije poznavao granice, niti je prihvatao rasnu prednost. Njegovo čudo nije sadržano u samom činu ujedinjavanja i spajanja naroda i nacija različitih kultura, već u slamanju nacionalnih i plemenskih granica počev od kapija Indije i Sinda na istoku do zidina Pirinejskog planinskog vijenca na jugu Evrope.
U svakom slučaju, islamska civilizacija je širenjem teritorija svoje imperije postala globalna. U njenom oblikovanju učestvovale su sve prethodne kulture i civilizacije. Njen jezik bio je arapski, misao iranska, mašta indijska, udarna pesnica turska, ali srce i duša islamska i ljudska. Medina, Damask, Bagdad, Rej, Nišapur, Kairo, Kordoba, Granada, Konja, Istanbul, Kabul, Lahore i Delhi bili su mjesta gdje se manifestirala islamska kultura. Prema tome, njen rodni zavičaj bio je svuda i nigdje. Na osnovu toga moguće je razumjeti mišljenje Ernesta Renana:
„Aleksandrijci, Sirijci, muslimani i kršćani srednjeg vijeka zajedno su bili karike jednoga lanca.“