Knjiga „O historiji islamske civilizacije“ tiče se jednog svijetlog poglavlja ljudske historije. Nazvali smo ovo djelo tako ne samo zbog uspjeha koje su muslimani imali u kreiranju jedne nove svjetske kulture, već i zbog osvajanja koja su im omogućila stvaranje jednog novog svijeta, rasprostranjenog i na istok i na zapad, a sve to pod vladavinom Islama koja u suštini nije bila ni Istok ni Zapad.
Islamska osvajanja ostvarena su posredstvom ratova, ali širenje Islama među stanovnicima osvojenih zemalja ne bijaše postignuto silom i ratom; posebno ne na onim područjima gdje su stanovništvo s gledišta Islama činili sljedbenici Knjige, odnosno oni bliski muslimanima, što znači jevreji, kršćani, vatropoklonici i sabejci. Položaj jevreja i kršćana bio je savim jasan, s obzirom da su oni neosporno bili sljedbenici Knjige, te oko toga nije postojala nikakva nesuglasica. Postojala je dvoumica oko vatropoklonika, ali je na osnovu nekih Poslanikovih hadisa uzeto da se i njih može držati sljedbenicima Knjige. Docnije su čak i idolopoklonici Evrope, Indije i Tibeta mogli da posredstvom plaćanja džizije slobodno i mirno žive u islamskoj državi. Sabejci, koji su, također, smatrani sljedbenicima Knjige, bili su, izgleda, stanovnici područja drevne Sabe, a njihovo vjersko učenje veže se za ime Ivana Krstitelja (Jahja ben Zekerijah), tako da se i za njih može reći da su u suštini primili Božiju Objavu – Knjigu. Početkom vladavine Abasida, ostaci huranskog naroda (irački Grci) nazivali su sebe Sabejcima i tako ušli pod zaštitu muslimana. U svakom slučaju, sljedbenici Knjige nisu bili ni na koji način primorani da prihvate Islam, pa su tako naprimjer jevreji u okviru islamske države bili slobodni i napredniji nego je to s njima bio slučaj pod kršćanskom vlašću. Osim toga, istočni kršćani, nestorijanci i jakobiti, bili su mirniji u islamskoj državi nego za vladavine Rima, a vatropoklonici su muslimanima džiziju plaćali u manjem iznosu nego što su plaćali glavarinu svojim istovjetnim vladarima – Sasanidima. Međutim, želja da se i u vjerskom smislu uskladi s većinom, želja za sticanjem društvenih privilegija, što je za njih bilo moguće samo prihvatanjem Islama, očitovanje muslimanskih pobjeda nad državama vatropoklonika i kršćana za čije očuvanje se, opet, nije desilo nikakvo čudo (posebno su kršćani neprestano očekivali čudesa), bili su osnovni razlozi prihvatanja Islama od sljedbenika Knjige. Jednostavnost i jasnost principa Islama i sukladnost islamskih mjerila vjerama sljedbenika Knjige bili su, također, uzroci njihove pažnje spram Islama. Tačno je da su pojedine halife iskazivale okrutnost u odnosu sa zimijama, sprečavali obnavljanje njihovih hramova, onemogućavali im bavljenje važnih poslova, prisiljavali ih da nose posebnu odjeću, tako da su neke zimije čak silom natjerane da postanu muslimani. Nekad se znalo desiti da su i šire muslimanske mase pokretane da sljedbenicima Knjige nanose štetu i nepravdu, ali to se rijetko dešavalo i nije bilo nešto što se konstantno odvijalo. Uopćeno uzevši, sljedbenici Knjige su u okrilju Islama živjeli u miru i spokoju. Kako god, Islam se postepeno počeo širiti i prihvatiti u novoosvojenim zemljama. Njegovo širenje i prihvatanje nije se, u biti, odvijalo putem prisile i pritiska, već je ostvareno slijedom općih društvenih uvjeta i okolnosti, kao što je to, recimo, vojni napredak Arapa.Ovaj vojni napredak Arapa u suštini je evolutivni nastavak bitaka koje je vodio sam Poslanik, a.s., a od vremena četvorice prvih halifa postao je još intenzivniji. Možda je osnovni motiv Arapa isprva i bio želja za sticanjem vojnog plijena, ali je i ovosvjetska nagrada koju je borac pribavljao boreći se na Božijem putu također igrala značajnu ulogu. Halife su, susprežući nekoliko slučajeva odmetništva, pokazali Arapima da je put povratka u nevjerstvo zatvoren. Početkom osvajanja, pred njima se ukazalo jedno sasvim novo obzorje. Muslimanska osvajanja su nastavljena, osvojen je Irak, a potom i Sirija. Bizantija je izgubila upravu nad Egiptom. Emevije i Abasidi, koji su na vlast došli nakon prve četvorice halifa, slijedili su i nastavili ova osvajanja koliko je to bilo moguće.
Rekli smo već da su se osvajanja desila kao svojevrstan nastavak Poslanikovih bitaka, i intenzivirana su neposredno nakon nekih slučajeva odmetništva koji su se desili za hilafeta Ebu Bekra. Prilikom pokoravanja ovih Arapa, odmetnika koji su odbili da plaćaju zekat, Halid b. Velid, zapovjednik arapske vojske, pokazao je besprimjernu pažnju i odvažnost. On je neposredno nakon ovog vojevanja otišao prema Iraku i Siriji. Borbama u Iraku, te u pograničnim oblastima Irana, uvećao je svoju ratničku slavu. Kada su Sirija i Palestina dospjele u ruke muslimana, imperator Bizanta zauvjek se oprostio od ovih teritorija, a svojim oproštajnim riječima, čiji je odjek ostao zabilježen u historiji, iskazao je način zapadnog razmišljanja o Istoku. U stanju emotivne rastrešenosti, prilikom povratka kući, imperator Bizanta je o Siriji kazao: „Bila si dobra zemlja, ali za neprijatelja!“
Taj neprijatelj bio je sada u prilici da iz ove istočnorimske zemlje upravlja tadašnjom islamskom državom gotovo jedno stoljeće. Omer b. Hattab, koji je na položaj halife došao nakon Ebu Bekra, odaslao je Sa'ada ibn Veqasa u Irak. On je u kratkom vremenskom periodu uspio zauzeti Ktesifon, a nedugo poslije Arapi su osvojili i Perziju, Horasan i Transoksaniju. Ova blještava osvajanja, koja se donekle mogu tumačiti i Božijom odredbom i čudom Islama, u suštini su bila moguća zato što su stanovnici tih novoosvojenih oblasti, dakle Iran i Bizantija, osvajače primali toplo, veseleći se njihovom dolasku. Da su stanovnici ovih oblasti bili neprijateljski neraspoloženi prema napadačima, bilo bi mnogo teže ostvariti ovakva osvajanja. Pošto su Bizantijci u Egiptu bili još omraženiji nego u Siriji, bilo je dovoljno samo desest hiljada muslimanskih vojnika da se cijeli Donji Egipat oslobodi iz kandži Bizanta. Ni onih nekoliko gradova koji su pružali otpor nisu ostali u rukama Bizantije dulje od jedne ili dvije godine. Tako, nije još bilo prošlo ni četvrtina vijeka od Poslanikove hidžre, a vladavina Islama proširila se daleko van Arabijskog poluotoka. Glas ezana koji je potvrđivao Božiju jednoću i Muhammedovo, a.s., poslanstvo čuo se od sasanidskog Ktesifona do bizantijske Aleksandrije.
Hilafet prve dvojice halifa, nevezano sada za njihovo pravo na vlast, oko čega je među ashabima Božjeg Poslanika bilo dvoumljenja i razmimoilaženja, bio je jedan oblik teokracije u kojoj su i mir i rat bili po Božijem naređenja, izvođeni iz Kur'ana i sunneta. Uprkos postojanja stanovitih nezadovoljstava kod izvjesnog broja muslimana naklonjenih Poslanikovoj obitelji, nekadašnji mekanski mudžahiri i ensarije iz Medine ostali su ujedinjeni isto onako snažno kao što su to bili i za Poslanikovog, a.s., života. Međutim, nakon što je šestočlano vijeće, nakon ubijstva Omera na mjesto halife postavilo Osmana b. Affana, hilafeta su se, iskoristivši neke Osmanove slabosti i popustljivosti, dokopale Emevije, porodica koja je nekad bila u otvorenim neprijateljskim odnosima s Poslanikom. Time je kurejšijsko plemstvo iz Mekke učinilo ensarije iz Medine, ali i ostale muslimane u velikoj mjeri nezadovoljnim. Osmanova unutrašnja politika u toku 12 njegovog hilafeta okončala se pojavom žestokih nezadovoljstava među muslimanima, što je rezultiralo pobunom i ubijstvom samog Osmana. Kratak period vladavine ‘Alija b. Ebi Taliba predstavljao je tek borbu sa nepoželjnim posljedicama tih pobuna. Atentatom na ‘Alija izvršenim od strane jednog pripadnika haridžijske sekte, hilafet je dospio u ruke Muavije, sina Ebu Sufjana, dakle sina čovjeka koji se sve do osvajanja Mekke od strane muslimana, uporno borio protiv Poslanika a.s. Sa Muavijom, hilafet postaje nasljedan, a centar hilafeta je prebačen u Damask.
Tako je islamski hilafet, u kojem sva snaga proizilazi iz Božijih presuda, dospio u ruke porodice koja nije s ljubavlju prihvatala Islam i koja se u doba Poslanika a.s. do krajnje mjere suprotstavljala njegovom napredovanju. Emevije, koje su hilafet pretvorile u jednu ovosvjesku nasljednu vlast, u osvajanju su vidjeli sredstvo za proširenje svoje države, dok su muslimani, borci Islama još uvijek, kao u doba prve dvojice halifa, na osvajanje gledali kao na sredstvo za širenje vjere Islama i širenje Božijeg suda i vlasti. Emevijska zaokupljenost osvajanjima spriječila je Arape u iskazivanju vlastitog nezadovoljstva, ali je zato njihova proarapska politika rezultirala nezadovoljstvom podanika, što je na kraju i prouzročilo obaranje Emevija od strane Horasanaca koji su podržavali Abaside. Možda su stari historičari islama, koji su sva svoja djela napisali u doba Abbasida, pokazali isuviše trpeljivosti i tolerancije u procjenjivanju Abbasida, ali je ono što su u tom periodu napisali o Enevijama, uprkos tvrdnjama pojedinih istraživača, bilo bazirano na ispravnim podacima i činjeničnom stanju. Hilafeta Abbasida bio je, također, jedan oblik nasljedne vlasti, s tom razlikom što su u početku, nasuprot vladavini Emevija, mjesnu vlast držali preobraćenici, a ne Arapi. Abbasidska prijestonica uspostavljena je u Bagdadu u Iraku, gradu koji se nalaze u okolini Ksetifona, drevne prijestonice Sasanida. Ovaj grad, koji je izgrađen u doba vladavine Mensura Deviniqija, stekao je svoju slavu i vrhunac u doba vladavine Haruna Rašida, koji je skupa sa svojom ženom Zubejdom i princom Džeferom Bernekijem postao junak velikog broja priča iz „Hiljadu i jedne noći“. Harunov dvor bijaše stjecište pjesnika, muzičara, pripovjedača, pjevača, prevodilaca, astronoma i liječnika. Njegovi sinovi Mensur i Mu'tesim dodali su tome kasnije i naučne skupove i još veće prisustvo prevodilaca, naučnika i mu'tezzilija, čime su još više doprinijeli veličanstva i raskošnosti očevog dvora. Na taj način, Harun Rašid i njegovi sinovi učinili su Bagdad blistavim središtem civilizacije i kulture Istoka. Harun Rašid je u drugom stoljeću po hidžri, uzevši cijeli Zapad u obzir, suparnika i takmaca imao samo u kralju Karlu, s tim što je bio neuporedivo veličanstveniji i obrazovaniji od ovog svog evropskog suvremenika. Usto, halifa je slanjem poklona i iskazivanjem naklonosti tajno posdticao Karla Velikog protiv svojih suparnika – Bizantije i Andaluzije – a posebno protiv dinastije Emevija u Andaluziji.
Ustvari, Emevije su još prije razmatrali ideju o neovisnosti Andaluzije. Andaluz je osvojen u doba vladavine Velida b. Abdul Melika, emevijskog halife iz Damaska, i dugo vremena nakon toga Andaluzijom su upravljali emevijski vladari. Međutim, samo je jedan pripadnik Emevija, koji su bukvalno masakrirani dolaskom na vlast Abbasida, dospio u Andaluziju i tamo se odvojio od vladavine Abbasida. Njegovi potomci osnovali su u Andaluziji s velikom predanošću i ljubavlju novi hilafet Emevija. Kordobu su, zahvaljujući njenom pretvaranju u naučni i kulturni centar Zapada, učinili svojevrsnim takmacem Bagdada. Kada su u doba abbasidskog halife Mutevekila Turci uzeli prevlast nad državnim aparatom, Bagdad je izgubio svoju nekadašnju ljepotu, sjaj i moć, i počeo ja proces unutrašnje podjele hilafeta i stvaranja lokalnih nezavisnih dinastija. I ovim događajima, Tahiridi su ovladali Horasanom, a Tuluzi Egiptom. U kratkom vremenskom periodu područje Horasana, Perzije i Iraka postalo je mjesto sukobljavanja i rivalstva među Safaridima, Samanidima, porodicom Al Zijar i Buvejhidima, dok je Egipat prelazio iz ruke u ruku među Tuluzima i Ahšanidima, dok konačno nije dospio pod vlast Fatimida koji su u Egiptu osnovali ši'itsko-islamski hilafet. Nije dugo potrajalo, a u islamskom svijetu su istodobno vladala trojica halifa: abbasidski u Bagdadu, fatimidski u Egiptu i emevijski u Andaluziji. U vrijeme kad lokalni upravitelji u Andaluziji podrivaju vlast emevijskih halifa, od abbasidskog hilafeta u Bagdadu već je ostalo samo ime. Namjesnici Buvejhida, Gaznevida i lokalni hanovi mađusobno su podjelil hilafet na područjima istoka, dok je moć Fatimida u Egiptu još bila u usponu. Njihovi pohodi bili su usmjereni prema Palestini, što je Zapadu dalo opravdanje za pokretanje Križarskih ratova. Križarski ratovi (1096-1291.) otpočeti između Istoka i Zapada u vrijeme abbasidskog halife Al-Mustezhira Billaha, imali su službeno za cilj oslobađanje svetog groba iz ruku Muhamedanaca. Međutim, istina je da je to bio još jedan nasrtaj Zapada na Istok i nastavak ratova koji su još u drevnim vremenima vođeni između Istoka i Zapada. Ovi ratovi između Istoka i Zapada imali su tako star korijen da je i Herodot svoju „Historiju“ počeo pitanjem njihovog uzroka. Trojanski ratovi, grčko-iranski ratovi, te rat između Perzije i Rima, svi su oni dovođeni u vezu sa ovim događanjima. Ovaj neprestani sukob Istoka i Zapada bio je jedna vrsta historijskog predskazanja, o, izgleda neizbježnoj sudbini, jer smijemo ustvrditi da ovi sukobi još uvijek traju. Od vremena nesretnog otkrića Kristofa Kolumba, Zapad je svoju pažnju obratio na Atlanski okean, a Istok je, također, povremeno svoje granice proširivao sve do Indijskog mora i Tihog okeana. Međutim, stari sukob među njima nije iščezao, bilo da se ispoljavao u vidu tragičnih ratova, bilo u obliku nevidljivog nasrtaja Zapada na Istok. U svakom slučaju, sveti grob bio je samo izgovor križarskim ratovima, dok je istinski pohod bila agresija na Istok sa željom njegovog zaposjedanja. Sveta čežnja križara bila je još više raspaljena vatrenim govorom pape Urbana II u francuskom gradu Kalmeronu, 1090. godine. Žiteljima sela i zanatlijama iz evropskih gradova osam dugih ratova koji su potrajali skoro dva stoljeća nisu donijeli ništa osim nebrojenih gubitaka i šteta. Talasi čežnje za navodnim oslobođenjem Kristovog groba odvodili su iz luke u Marselju nedužnu kršćansku djecu Evrope, koja su samo zbog njihove bezgrešnosti i prostodušnosti bila osuđena na propast i ropstvo. Vojskovođe i prinčevi iz Evrope ovu svetu čežnju, pak, uglavnom su zamijenili ludilom osvajanja. Osnivanje nepostojane Latinske imperije ostvareno je na račun opljačkanih Arapa i muslimana i uveliko podsjeća na novovjekovno osnivanje Izraela. Napad na istočnokršćanska bizantijska područja (koja čak ni jedinstvo u osnovama vjere nije poštedilo napada sa Zapad) i besprimjerna grubost i okrutnost prema bespomoćnom stanovništvu osvojenih zemalja, ocrnili su obraz ovih kršćanskih svećenika i ratnika, jasno pokazavši da su Zapadnjaci sa istom bestijalnošću kojom su porobljavali i pljačkali muslimane osvajali imovinu istočnih kršćana – Bizantijaca.
Imajući sve ovo u vidu, iako su križari sa materiajlnog aspekta pretpjeli štetu i gubitke, možda je činjenica da su se kroz ove ratove bliže upoznali s islamskom kulturom i civilizacijom dovoljna kompenzacija za jedan dio tih gubitaka. Usto, uzevši u obzir svu sličnost s aktuelnim problemima koji postoje u odnosima Istoka i Zapada, bilo izdaleka ili izbliza, zar postoji ijedan historičar koji, ako iole razmisli ne uviđa da se historija neprestano ponavlja. U toku ovih dugotrajnih ratova, Nurudin Zengi i Salahuddin Ejubi, vladari Sirije i Egipta, posebno su srčano i uspješno branili napadnuta područja, a ismailitski hasasini su svojim prepadima u srcima križara sijali strah i trepet. U toku ovih ratova iščezla je i već pocijepana država Seldžuka, koji su vladali prostorom od Halepa do Kašgera. Napadom Mongola svrgnute su vladavine Harezmi šahova i većine islamskih vladara na istoku, a osvajanjem Bagdada od strane Hulagu Mongola okončan je Abbasidski hilafeta (656. h.). Dva stoljeća kasnije, Konstantinopolis, stara prijestonica Bizantije, dospio je u ruke osmanskih Turaka, dok je u Španiji pala muslimanska vlast. Lokalni muslimanski vladari su se bezuspješno odupirali napadima ujedinjenih kršćana.
Iako je osmanlijsko osvajanje Bizantije (1453.) započelo historiju novog doba Evrope i stvorilo jednu novu islamsku imperiju, oni, ipak, nisu bili u mogućnosti da ožive tradiciju hilafeta, uprkos nazivu halifa koji su nosili osmanski sultani. Feudalni agrarni sistem, koji je na istoku već od vremena Seldžuka počeo predstavljati besciljno ulaganje i koji je postao glavni problem muslimanske ekonomije, dobio je na snazi u anarhiji nastaloj tokom invazije Mongola i Tatara, a nepravda koja je iz njega proizilazila ograničila je odnose i mogućnosti muslimana u razvijanju nauke i kulture. Zbog toga ni velika osmanska imperija, koja je na vrhuncu svoje moći i Beču u srcu Evrope, nije uspijela da svijet Islama spasi i izvede iz slabosti i potrošenosti ekonomske osnove. S druge strane, osnivanje Safavidske države, koja je bila jedno novo vojno središte, nije uspjelo da oživi ono što je kod ši'ija bio istinski islam. U Indiji, također memlučki vladari i dinastija Al-Togluk nisu gajili neku veliku ljubav prema daljem razvoju kulture i civilizacije, a ni Veliki Moguli, iako su do jedne mjere oživili tradiciju muslimanske trpeljivosti i stvorili uslove za širenje i razvijanje kulture i nauke, nisu mogli okončati dekadencu koja je prožela islamski svijet.
Za cijelo vrijeme renesanse i novog doba u kome je Zapad uznosio i proširio baštinu islamske civilizacije, islamski svijet, usljed nesigurnosti i napada čije je izvorište bilo u njegovoj poljuljanoj ekonomiji, doimao se poput borca koji je u jednom dugotrajnom i iscrpljujućem ratu potrošio sve svoje snage pa je ostao zakržljao i pasivan. Reformatorska svijest muslimana pojavila se tek kada je Napoleon Bonaparta Evropu doveo do kapija islamskog svijeta. Nakon njega, javila se avet zapadnog kolonijalizma (imperijalizma) s vidljivim ciljem ostvarenja trajnog utjecaja. Zato, ako je u dva zadnja stoljeća jedan novi, skriveni križarski rat islamski svijet doveo u stanje opasnosti od napada sa Zapada, razlog zapadne dominacije u ovom besprijekornom sukobu ne leži u naprednosti naoružanja koje Zapad posjeduje, već u snazi koju predstavljaju njegova nauka i kultura. Ukoliko islamski svijet želi da u ovoj skrivenoj ‘borbi’ stekne pobjedu, pa makar i sličnu onoj iz starih ‘bitaka’, on neizostavno mora da preispita svoje vrste ‘oružja’, te da na osnovu svoje minule nauke i kulture – a ne na osnovu onog što je slijepo preuzeo od Zapada – postavi temelj jednoj novoj nauci i kulturi.
Iskustvo minule hiljadugodišnje civilizacije i kulture islamskog svijeta, koja je bez sumnje odigrala značajnu ulogu u historiji čovječanstva, pokazuje da je ova zadaća za njega ostvariva, prije ili kasnije. U prošlosti također, naprimjer u doba osnivanja Bagdada, trud koji su muslimani uložili u prenošenje znanosti s grčkog, aramejskog, pahlevi i indijskog jezika, i u ovladavanje tim znanostima, te iznalaženje odgovarajućih termina za te znanosti u arapskom jeziku, tako je veličanstven da se čovjek nad tim rezultatima mora začuditi. Svaki historičar, bez obzira koliko bio ponosan na dostignuća vlastitog doba, neizostavno priznaje da je ovaj trud, iako u to doba nije mogao dati neke rezultate današnje nauke, bio tako obiman da nijedan narod ne bi bio u mogućnosti da ga podnosi duže vrijeme. Takav trud bilo je moguće ostvaariti samo u vrijeme mladalačke požrtvovanosti i optimističke čežnje. Sada, sve ukazuje na to da će ono isto sveto pregalaštvo i entuzijazam ponovo zahvatiti islamski svijet.[1]
IZVOR: Dr. Abdul Husejn Zarrinkub, O HISTORIJI ISLAMSKE CIVILIZACIJE (Karname-ye Eslam), Naučnoistraživački institut „Ibn Sina“, Sarajevo, 2001.
Knjiga o kojoj pišemo djelo je dr. Abdul Huseina Zarrinkuba (1925–1999.), iranskog sveučilišnog profesora historije, i spada u red onih briga koje nastoje analitički pristupiti dostignućima muslimana u zlatnom dobu islamske civilizacije, dakle periodu između drugog i osmog hidžretskog stoljeća (9–15. gregorijanskog stoljeća). Autor je jedan od najistaknutijih iranskih stručnjaka za ovu oblast i ostavio je iza sebe značajna djela o historiji islamske kulture, civilizacije, književnosti i gnosticizma. U ovoj knjizi, Zarrinkub se, s njemu specifičnim realizmom, upušta u analizu muslimanskih dostignuća u kulturi i znanosti, daleko od svake vrste ekstremizama. Civilizacija koju su muslimani izgradili na temeljima islamskog učenja ne samo da nije sputana nacionalnim granicama, nego se odlikuje kosmopolitskim duhom, zahvaljujući kome su muslimani u različitim oblastima dosegli onako visok nivo, pa su se stoljećima kasnije njihovim dostignućima koristili ostali narodi.
Knjiga „O historiji islamske civilizacije“, tiče se jednog svijetlog poglavlja ljudske historije. Nazvali smo ovo djelo tako ne samo zbog uspjeha koje su muslimani imali u kreiranju jedne nove svjetske kulture, već i zbog osvajanja koja su im omogućila stvaranje jednog novog svijeta, rasprostranjenog i na istok i na zapad, a sve to pod vladavinom islama koja u suštini nije bila ni Istok ni Zapad.
[1] Zarrinkub, A.H., 2001., str. 9-16.