Autor: Mustafa Hasani
U Bosni i Hercegovini se od vajkada poklanjala posebna pažnja hadžu i hadžijama. Pored toga što je to jedan od pet temeljnih ibadeta, hadž je specifičan u odnosu na druge ibadete jer podrazumijeva zahtjevno putovanje u Meku i Medinu, koje je skopčano sa mnogo materijalnog, fizičkog i duhovnog ulaganja. Stoga su odlasci i dočeci hadžija uvijek prestavljali trenutke radosti kako za familiju, tako i za džemat, zajednicu, narod, te su vremenom zadobijali specifične običajne oblike.
Enver Mulahalilović je u knjizi Vjerski običaji muslimana u Bosni i Hercegovini zabilježio raznoliku praksu kod nas o dočeku hadžija, zijaretima i sl. On bilježi da je u Sarajevu bio običaj da hadžije prvu džumu po povratku s hadža klanjaju u Carevoj džamiji, vjerovatno da i oni koji im nisu došli kući zijaretiti i čestitati im, imali priliku to uraditi u džamiji. Običaj je također bio da hadžija po povratku tri dana ne izlazi iz svoje kuće, čak ni u mahalski džamiju kako bi dočekivali goste. Poslije ta tri dana boravka u kući prvo bi se hadžije između sebe posjećivale, pa bi tek onda počele izlaziti u čaršiju. Poseban oblik ispraćaja, ali i dočeka, jer se lakše precizno znalo kada će hadžije stići, počinje sa izgradnjom željeznice i uspostavljanjem željezničkog saobraćaja u BiH s početka austrougarske vladivine u BiH. Tada su hadžije umjesto iz Hadžijske džamije ispraćani sa željezničke stanice.
Kako je bilo svečano na ispraćaju hadžija tako je bilo i na njihovom dočeku. H. Hasandedić bilježi da su u Mostaru hadžije ispraćane, ali i dočekivane na isti način. Muallim bi djecu poredao u dvije vrste. Pročelnici, jer se radilo samo o muškoj djeci, bi naglas učili razne dove kako bi hadžiju dočekali dovama, a ostala djeca bi izgovarala amin. Tako bi hadžiju pratila ova vesela povorka od stanice do kuće gdje se prirađivala sofra za uzvanike, rodbinu i prijatelje. Obično su priređivane tri sofre: za muškarce, za žene i za djecu. Halve i nešto para bi tada bilo i za mostarsku sirotinju.
Vrijedan izvor informacijama koje se tiču naše teme su putopisi koje su hadžije brižljivo pisali sa putovanja na hadž. Hadži Hasan Ljubunčić u pogovoru svoga putopisa Put na hadž u 1954. godini navodi preko 15 putopisa sa hadža za koje se do tada znalo i to pet štampanih, zatim 11 radova koja opisuju način obavljanja hadža. U ovim putopisama su zabilježene mnoge intersantne situacije. U najstarijem putopisu sa hadža pronađenom kod nas od hadži Jusufa Livnjaka u kojem je bilježio konake, mjesta i sve zijarete kaburima časnih boguugodnika zabilježen je i trenutak ispraćaja koji je očito duboko dirnuo našeg putopisca. On je iz Duvna krenuo sa braćom, hadži Omerom i hadži Hasanom, od kuće 20. VI 1615. godine. “Praćen mnoštvom prijetelja prispjeli smo na konak junačnom Husejn spahiji na njegov čair gdje smo svi bili obilno počašćeni, pa neka njemu Uzvišeni Stvoritelj uveća blagodat…” Doduše, hadži Jusuf u svom putopisu ništa nije napisao o dočeku, kada se nakon godinu i deset dana, koliko je ukupno trajalo njegovo putovanje, vratio sa hadža vjerovatno smatrajući da je pisanje završeno jer se i put koji je bilježio završio.
Izvor: www.hadziumra.ba