Autor: Sanja Jagarić Nola, mag. psih.
Jedna od fascinantnih osobina djece jest njihova sposobnost da se dulje vrijeme zabavljaju s nečim naizgled tako običnim i jednostavnim kao što je kamenčić, komad drveta ili kartonska kutija. U njihovom čarobnom svijetu mašte začas se stvori priča i predmeti postaju omiljeni likovi, vozila, kućice, dvorci i još tko zna što…
Ipak, neki roditelji imaju potrebu kupovati djeci toliko novih igračaka da oni niti u teoriji neće imati vremena za igru s njima prije nego što odrastu. Kada bi uzeli vremena da preispitaju potrebu da stalno daju svojoj djeci nove igračke i odjeću, kao i slatkiše i privlačnu, ali nezdravu „brzu hranu“, otkrili bi da time zapravo pokušavaju izbjeći vlastite teške osjećaje i bol.
Ako ste i vi roditelj koji ima potrebu stalno djetetu „pružiti više“ i obasipati ga materijalnim dobrima, uzmite trenutak i pokušajte osjetiti odakle dolazi vaša motivacija.
Možda obasipate svoju djecu stvarima koje zapravo ne trebaju iz želje za stvaranjem osjećaja obilja koje je nedostajalo u vašem djetinjstvu, ili iz potrebe da im se svidite i da se osjećate voljeni. Oba ova motiva najčešće su nesvjesna i u svezi su s nerazriješenim pitanjima iz doba vlastitog odrastanja, a ponekad čak i iz odraslog života. Ovi osjećaji, naravno, dolaze do izražaja kada se nađemo u ulozi roditelja, često upravo onda kada naše dijete dosegne dob u kojoj smo i sami bili kada su te nezadovoljene potrebe bile najizraženije. Problem jest što ovakav pokušaj „nadoknade“ prema djeci ne samo da nas neće spasiti ili učiniti da bol nestane, već će djecu zbunjivati i naučiti da ljubav i radost dolaze u obliku igračaka i drugih materijalnih stvari, umjesto kroz druženje, igru i pažnju u sigurnom okruženju bliskih osoba. Pri tome suzbijamo njihovu urođenu kreativnost, maštovitost i znatiželju, dajući poruku da sve što im treba već postoji i da se nema smisla truditi izmišljati ništa novo. Kada odrastu, ovakve će osobe češće biti orijentirane na stjecanje materijalnih dobara i njihovo će samopouzdanje ovisiti o tome koliko su u tome uspješni, te će svoje osjećaje također pokušavati „rješavati“ kupovanjem.
Iako svi ljudi žele svojoj djeci osigurati dobar i sretan život, jedan dio njih nesvjesno pretjeruje pokušavajući novcem i materijalnim dobrima nadoknaditi praznine u vlastitoj duši, koje je moguće ispuniti samo njihovim prepoznavanjem i radom na emocionalnim problemima koje obično nose iz djetinjstva. Jednom kada se pobrinu za svoje „unutarnje dijete“ i najprije njemu pruže ljubav, slobodu i osjećaj sigurnosti, potreba za materijalnim posjedovanjem blijedi i ustupa mjesto potrebi za autentičnim susretom sa tim malim bićima koje zovemo djecom. Tada im je moguće pokazati radost življenja i dozvoliti im da unutar sigurnih granica istražuju svijet, svojim očima, svojim idejama, starim igračkama…
Izvor: http://www.tesa.hr