Autor: h. hfz. Halid Hadžimulić
U ajetu koji se nalazi pri kraju sure Jusuf, kaže Allah, dž.š.:
Koliko i koliko ima znakova Allahove svemoći na nebu i na zemlji. Ljudi prolaze pokraj tih znakova, ali glavu zakreću!
Neće da obrate pažnju na te znakove, toliko su oholi i umišljeni. Neće ni da ih vide, a kamoli da ih dublje posmatraju i proučavaju, te da iz toga pouku uzmu.
Mnogobrojni su znakovi i dokazi Allahove egzistencije i Njegove svemoći: na Nebu, na Zemlji i u nama samima. Na Nebu, to su: Sunce, Mjesec i zvijezde, a na Zemlji: planine, mora, biljni i životinjski svijet. U nama, u čovjeku, to je duša – jedna od najvećih tajni, u koju ljudski um ne može da prodre. Sve je to stvoreno. Sve to ukazuje na postojanje Stvoritelja i na Njegovo prisustvo u stvaranju i rastvaranju.
Ti dokazi stoje pred svima nama, a naročito su upućeni onima, koji sumnjaju u zagrobni život i pokušavaju da zaniječu Stvoritelja. Takve ljude Kur'an poziva da proučavaju svijet oko sebe, prirodu i svemir – da bi našli pravi put, da bi otkrili istinu i oslobodili se sumnje.
Tako, naprimjer, u suri Junus, kaže Allah, dž.š., svome Poslaniku:
Reci ti njima, Muhammede! (reci onima koji sumnjaju i kolebaju se): Posmatrajte šta sve ima na nebu i na zemlji!
Proučavajte to, što očima vidite! Razmišljanje i proučavanje dovešće vas do istine!
U drugom ajetu, u suri ‘Araf, kaže Allah, dž.š.:
Nisu li ljudi posmatrali ovo carstvo nebesa i zemlje? (Zašto ne crpe pouku iz toga?) Zašto ne proučavaju sve ono, što je Allah, dž.š., stvorio? Zašto ne promisle o tome da im se, možda, nije primakao edžel?
Možda je blizu kraj njihovog ovozemnog života, a oni provode vrijeme u gafletu i sebi ne dolaze. Zašto o tome ne promisle? Zašto se ne spremaju za smrt?
Tako nas Allah, dž.š., opominje da se probudimo iz gafleta, da na vrijeme dođemo do sebe i da mislimo na sutrašnjicu.
Kao što rekosmo, razmišljanje, posmatranje neba i proučavanje pojava u prirodi, dovodi čovjeka do novih saznanja, otkriva mu tajne, olakšava mu i osvjetljava put ka istini.
Naš veliki pjesnik Bašagić, u svome Mevludu, ovako kaže u jednom stihu:
Svako jutro ishod sunca
I zapad pred veče,
O Tvojoj nam moći, Bože,
Sto dokaza reče!
Ali mi – možemo slobodno reči – ne vidimo ni izlaz ni zalaz sunca! Ne nalazimo vremena da te pojave posmatramo.
Kad sunce izlazi, mi spavamo. A kad zalazi, mi smo u najvećem poslu: u gužvi i trci, – nemamo vremena ni da mislimo na taj veličanstven trenutak. Osim toga, izgradili smo kuće u visine, koje nam zaklanjaju horizont sa svih strana. Ne vidimo ni sunca ni mjeseca, pa kako ćemo onda ibret uzeti, kad ne vidimo ono što je najljepše. Treba prethodno omogućiti uslove za razmišljanje, učenje i studiranje. A uz to, odreći se mnogih užitaka, koji nam oduzimaju dragocjeno vrijeme.
Muhammed, a.s., kao što znamo iz njegovog života, još prije poslanstva, imao je običaj da se povlači u samoću i da provodi slobodno vrijeme u pećini brda Hira, nedaleko od Mekke, u razmišljanju, proučavanju prirode i pojava u njoj, kao i o svom položaju u toj prirodi. U takvoj atmosferi, stigla mu je i prva objava, otkriće istine.
A prve riječi u toj objavi bile su: Ikre (Uči)!
Iz ovog postupka Alejhisselamovog, iz njegovog povlačenja u samoću radi traženja istine, vidimo da bez truda nema ni nauke. Čak ni samo razmišljanje nije dovoljno, nego se uz to traži akcija i primjena stečenog znanja.
I u kasnijem životu, kao pejgamber, Muhammed, a.s., je volio samoću, a naročito noćni ibadet. To mu je pojačavalo duhovnu snagu. Tu je on nalazio uživanja i razgovora svojoj duši.
Abdullah ibni Abbas, Alejhisselamov amidžić, pripovijeda, kako se je on, jedne noći, zatekao na konaku u Pejgamberovoj kući, pa je imao prilike da vidi i da se svjedoči kako Alejhisselam ustaje po noći i ibadet čini.
Tu večer, Alejhisselam je rano legao, ali se probudio oko pola noći, pa čim je ustao, uzeo je abdest i proučio jedan ajet, a zatim nastavio sve do kraja sure Ali Imran. To je, otprilike, sahifa i po, ili 15 ajeta. A onda je po običaju, počeo klanjati noćni namaz i tako je klanjajući, dočekao zoru.
U ovim ajetima, koje je Alejhisselam običavao proučiti prije noćnog namaza, Allah, dž.š., nas poučava i ukazuje nam na puteve, koji će nas dovesti do spoznaje i do istine, a ti putevi su: posmatranje, razmišljanje, proučavanje i studiranje.
Pa kaže Allah, dž.š., u prva dva ajeta toga odlomka:
U stvaranju Nebesa i Zemlje, kao i u izmjeni dana i noći, u tome ima znakova za ljude, obdarene razumom.
U tim znakovima, u predmetima koji nas okružuju, u pojavama i događajima oko nas, u posmatranju neba i kretanju nebeskih tijela, uopće u proučavanju prirode i svijeta, ovog materijalnog svijeta, koji nas okružuje – u svemu tome, pametni i razumni ljudi naći će pouke i doći do istine, razumišljajući o onome što vide.
Dalje, u sljedećem ajetu, kaže Allah, dž.š.:
To su oni ljudi, koji spominju Allaha, dž.š., i Njemu se klanjaju, stojeći, sjedeći i ležeći.
Ovim je jasno istaknuta važnost namaza. Mu'min nikada neće propustiti namaza, čak ni kad je bolestan. I tada može klanjati, makar sjedeći. Ako ne može sjedeći, onda ležeći. Nikada on sebi ne može dozvoliti da zaboravi na Allaha, dž.š., i da propusti ma i jedan namaz. Takav je pravi mu'min. Nema imana bez namaza. Ko ostavi namaz, njegov je iman u opasnosti.
Dalje se u ajetu kaže:
Ti ljudi, kad posmatraju Nebo i zvijezde, razmišljaju o stvaranju Nebesa i Zemlje. I razmišljajući tako, dolaze do spoznaje, pa u ushićenju uzviknu: Ja Rabbi, nisi Ti sve ovo uzalud stvorio!
Sve ovo što vidimo, ima svoj hikmet: ima svoj razlog, zašto je stvoreno i zašto postoji.
A onda, ti ljudi, koji dolaze do ovakve spozanje, iskazuju zahvalnost svome Stvoritelju i upućuju Mu molbu riječima:
Ja Rabbi, Ti si Uzvišen i Veličanstven! Ja Rabbi, Ti nas sačuvaj od džehennmske vatre!
Tako izražavaju svoje divljenje i ushićenje pravi mu'mini, koji posmatrajući prirodu i pojave u njoj i sve ovo što je stvoreno na Nebu i na Zemlji, dolaze do spoznaje i otkrivaju tajne, koje su drugima sakrivene.
Ovaj ajet, koji smo preveli, kao i sljedećih nekoliko ajeta, koji dolaze odmah iza ovoga, veoma su značajni i sadržajni. Mi ih često učimo ili čujemo kako ih drugi uče. I hazreti Pejgamber ih je, eto, često učio, skoro svaki dan, osobito u časovima kad bi ustajao po noći i predavao se noćnom ibadetu. Ovaj ajet, i drugi slični ajeti, potakli su muslimane na razmišljanje i proučavanje. Kao posljedica toga, bio je je nagli uspon nauke. Nauka i vjera, išle su uporedo, dopunjujući jedna drugu. Ono što mnogima u vjeri nije bilo jasno, nauka je potvrdila i objasnila.
Eto, ove ajete proučio je Alejhisselam i one noći kad je Ibni Abbas bio kod njega na konaku. Ibni Abbas je to zapamtio i opisao, i mi danas znamo kako je Alejhisselam postupao i šta je učio kad bi po noći ustajao radi ibadeta.
A onda, nakon što bi proučio ovo ašere, Alejhisselam bi klanjao desetak rekata nafile-namaza, i tako bi dočekao sabah.
Kad je mujezin zaučio sabahski ezan, Alejhisselam je izašao u džamiju i idući prema mihrabu, ashabi su ga čuli, kako tiho uči ovu dovu:
Allahummedž'al fi sem'i nuren, ve fi besari nuren, ve fi kalbi nuren, ve fi lisani nuren. Vedž'al min fevki nuren, ve min tahti nuren, ve an jemini nuren, ve an šimali nuren, ve min emami nuren, ve min halfi nuren!
Što znači: Ja Rabbi, Ti prosvijetli, svojom svjetlošću, moj sluh, moj vid, moje srce i moj jezik! Ja Rabbi, Ti podaj da mi Tvoja svjetlost – Tvoj nur – sja, sa svih strana: i s desne i s lijeve i preda mnom i za mnom i odozgo i odozdo, – odasvuda da me prati i u životu osvjetljava mi put Tvoja svjetlost.
Eto, ovako je dovu učio Alejhisselam, kad je ustajao u gluho doba noći da se preda noćnom ibadetu.
Pa ko ustaje po noći i ibadet čini, neka ovo zna. I neka prouči, prostudira ove ajete, koje je Alejhisselam učio.
Kao što vidimo iz Pejgamberovog postupka, iz njegovog povlačenja u samoću, kao i iz njegovog redovnog noćnog ibadeta, tišina i osamljenosti podstiču čovjeka na razmišljanje, a razmišljanje ga dovodi do istine.
Poznati mudrac Lokmani-Hekim, za koga se drži da je, možda, bio i pejgamber, kaže u jednom svom nasihatu:
„Dug boravak u tišini inspiriše čovjeka. A dugo razmišljanje otkriva čovjeku istinu i ukazuje mu na puteve koji vode do spasa i sreće.“
Omer ibni Abdul Aziz, jedan od pravednih vladara iz dinastije Omejevića, koji je bio halifa potkraj prvog stoljeća po Hidžri, daje nam ovaj nasihat, pa kaže:
„Razmišljao sam o dunjaluku, o ovom materijalnom svijetu i njegovim uživanjima, o strastima kojima se ljudi predaju – pa sam uzeo pouku iz svega toga i došao do zaključka:
– Tek što je čovjek udovoljio svojoj strasti i predao se jednom tjelesnom ili materijalnom užitku, nije još do kraja ni osjetio slast toga užitka, a već ga pritisne gorčina i neraspoloženje, kao posljedica udovoljenja strastima.“
Pa dalje kaže ovaj humani i pametni vladar:
„Iz toga može pouku uzeti onaj koji tu pojavu posmatra i proučava, i tu može naći materijala za vazu-nasihat: da sebe i druge opominje i upućuje na pravi put, a da se čuva krivog puta.“
Bišr el-Hafi, jedan od islamskih velikana koji je živio povučeno i stekao mnogo iskustva, kaže ovako:
„Kad bi ljudi razmišljali o veličini Allahovoj i Njegovoj svemoći, ne bi se usudili griješiti.“
Pa i mi, kad bismo dobro promislili o svakom koraku u životu, manje bismo griješili, a više dobra činili.
Da nas Allah, dž.š., učuva na pravom putu i sačuva stramputice!
(Hutba je održana u Carevoj džamiji u Sarajevu, u petak 22. aprila 1977. godine / 3. džumadel-ula 1397. godine po Hidžri, Glasnik VIS-a, br. 3/ 1977.)
Izvor: h. hfz. Halid ef. Hadžimulić, Hutbe, Udruženje Hadži Mujaga, Sarajevo, 2015, str. 173–183.